Kako proizvodne kompanije optimalnom zalihom oslobađaju skladišni prostor?

Facebook Twitter LinkedIn

Često možemo čuti kolege koje rade u SCM-u odijel skladište da nemaju dovoljno prostora kako bi adekvatno skladištili repromaterijal, poluproizvode i gotove proizvode. Gotovo svakodnevno se neko žali na ove izazove i uvijek se postavlja pitanje zašto je to tako ? U nekim kompanijama obično smatraju da je zatečeni layout skladišta neadekvatan a prostora ima dovoljno, drugi smatraju da je skladište ‘zakinuto’ kako bi proizvodnja bila nešto komotnija, treći krivca vide u planerima i nabavnicima koji su naručili robe više nego što realno treba po materijalnim potrebama iz nekog razloga, dok četvrti su zagovornici da se je kompanija naglo širila i da se jednostavno trebaju praviti nove površine obzirom na povečanje obima posla itd..

Naravno ima i onih kompanija koji vode brigu kada su u pitanju ovi izazovi oko skladištenja, ali realno ima i dosta drugih koji olako pristupaju ovoj tematici. U svakoj proizvodnoj kompaniji prvi korak koji auditor napravi prilikom audita a i mnogi kupci koji dolaze u posjete jeste na ulaznoj kontroli i u skladištu repromaterijala. Taj prvi dojam je jako bitan i ako na toj prvoj stepenici ‘razoružamo’ posjetu kasnije će biti sve lakše dogovoriti. Niko ne voli kada dolazi negdje u obilazak da zatekne haos pa makar i kontrolirani (ako takav uopšte i postoji) i to je jasno, a pogotovo auditori i danas sve zahtjevniji kupci. Dosta kompanija napravi grešku i ‘našminka’ proizvodnju a sve viškove prebace u skladište. Iskusni kupac ili auditor vrlo često insistira da prečekira i skladišni prostor koji je isto tako jako bitna karika u lancu za svaku kompaniju, pa možda nas kao svog potencijalnog dobavljača ne vidi baš zbog loše organizacije skladišnog prostora a da mi toga nismo ni svjesni. Ali posjete i auditi nisu tako česti i trebamo se zapitati šta je sa ostalim danima, kako nam skladišni prostor izgleda kada nisu auditi i posjete? To je prostor koji treba da je uvijek optimalno uredan i da u svakom momentu imamo adekvatan pristup robi koju skladištimo. Dosta skladišta je zatrpano sa starim štandovima tj. sa ‘nekurentnom zalihom’. Mnogi menadžeri svoje neke promašaje kriju kroz gomilanje zaliha u raznim skladištima i toj robi obično mjesto nije tu, ali zbog ‘više sile’ samo baš tu mora biti slobodnog mjesta i obično se kaže biće roba u skladištu 10-15 dana i ide dalje, ali zadrži se tu i do par godina. Možemo nabrajati danima koji su sve razlozi zašto pojedine kompanije nemaju dovoljno skladišnog prostora ali mi ćemo se u nastavku posvetiti i eventualnim rješenjima kako se boriti protiv toga.

Gotovo sve kompanije danas imaju softver za upravljanje zalihama gdje vrlo lako možemo vidjeti koliko dugo nam se zadržao određeni gotovi proizvod ili repromaterijal na stanju skladišta. Eventualno one kompanije koje nemaju softver te podatke mogu vidjeti na fakturama, nalogu za zaprimanje robe itd.. Tu neke kompanije prave kategorizacije, pa spomenimo jednu od osnovnih : 1. Roba bez skladišnog kretanja do mjesec dana -ok, 2. Roba 1-3 mjeseca bez skladišnog kretanja -provjeriti materijalne potrebe i poduzeti akciju smanjivanja narudžbi repromaterijala ili proizvodnje gotovih proizvoda, 3. Roba bez skladišnog kretanja preko 3 mjeseca za koje nemamo narudžbe ili mat. potrebe -prodati po što povoljnijoj cijeni.

Večina direktora, rukovodioca odjela nabava, pa i samih nabavnika se baš na ovoj zadnjoj kategorizaciji zavaravaju rečenicom : ‘Neka stoji trebat će’. Kod ove osnovne podijele na zalihu do 1, od 1 do 3 i preko 3 mjeseca mogu se uzeti u obzir i duži vremenski periodi od napr. 6 ili 12 mjeseci zavisno od toga čime se kompanija bavi, jer nije isti leed time kod svih branši tako da poenta bude u tome koji je to period koji nama stvarno nije optimalan za neki artikal koji stoji na nekurentoj zalihi. Nije to ništa novo rečeno da treba selektirati zalihu na 1, 3, 6, 12 mjeseci ali največi izazov kod ovoga alata selektiranja zalihe je da li ima dovoljno hrabrosti součiti se sa rješavanjem tog izazova ili ove probleme gurati pod tepih pa kad sutra neko novi dođe na naše mjesto neka se time bavi. Nerado direktori pristaju da se prodaje drugoj kompaniji ‘nekurentna zaliha’ obično po dosta nižoj cijeni jer ‘udaraju’ na finansijske izvještaje za taj mjesec. Oni su više za opciju da od te robe se pravi neki novi proizvod ali tu onda akciju zakoče iz raznih razloga kolege iz tehnologije, razvoja , prodaje itd.. Dakle prvo bi se trebala sprovoditi kontinuirana konkretna akcija prodaje nekurentne zalihe bez zadrške. Zatim da se prave novi proizvodi ili nešto treće kako bi se počela smanjivati nekurentna zaliha i da skladište vidi benefite, jer da li se iko zapita koliko košta skladištenje po paletnom mjestu na nekoliko mjeseci ili godina te zalihe?

Prije nego što se pojavi neželjena nekurentna zaliha srednji menadžment kompanije mora češće napr. na sedmičnom ili dvosedmičnom nivou pratiti svoje saradnike u službama planiranje i nabava prije svega šta to dovlače od repromaterijala, poluproizvoda, prečekirati materijalne potrebe i MOQ dobavljača a sa druge stane provjeriti i službu otpreme/prodaje na način da se provjeri zaliha gotovih proizvoda sa narudžbama kupca. To recimo u današnjim softverima može se relativno brzo provjeriti i sama učestalost tog provjeravanja svim saradnicima koji direktno rade sa dobavljačima i kupcima pomaže da ostanu skoncentrisani na optimalnoj zalihi. Mnoge kompanije koriste u svojim mjesečnim i kvartalnim pregledima rezultata, procente po skladištima za visinu zalihe vezanu za promet u periodu koji se posmatra što isto tako može biti jako dobar alat za usklađivanje optimalne zalihe.

Rukovodilac skladišta u dosta kompanija često sam sa svojim suradnicima organizira layout skladišta. Tu se krije zamka jer za takvo što je potrebna podrška struke a vrlo brzo i jednostavno danas firme koje se bave tim poslovima naprave adekvatan i funkcionalan layout. Dakle menadžment svake kompanije ako nema dovljno stručnog kadra u vlastitim redovima može i treba potražiti eksternu podršku oko ovoga izazova kako bi unaprijedili funkcionalnost samog skladišta obzirom na sve alate sa kojima se danas služe inžinjeri uz jako malo truda benefit je ogroman.

Jedna od večih dilema za direktore i vlasnike kompanija jeste kada je zaista pravo vrijeme da se u kompaniji izgradi nova hala za skladište ? Tu bi se trebalo uobziriti nekoliko faktora a prije svega to su : trenutna kvadratura postoječeg skladišta, koliki je leed time naše prozvodnje, visina mječnog prometa, procentulano kolika je optimalna naša zaliha vezana za mjesečni promet gledano kroz mjesečne preglede rezutata, gabariti repromaterijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda, MOQ i leed time kod naših dobavljača, način pakovanja/skladištenja i vrsta transporta prema kupcima itd..

Ove i još mnoge faktore zavisno o kojoj branši proizvodne kompanije je riječ rukovodioci skladišta, menadžeri i inžinjeri moraju uobziriti da bi došli do rješenja kako bi skladište bilo optimalno. U večini slučajeva alarm za izgradnju nove hale skladišta proistekne iz fizičke potrebe gdje se jasno vidi da nemamo prostora i skladišti se roba po proizvodnji, po krugu firme itd., ali to nekada i ne mora biti presudni okidač, jer možda bi trebalo prvo riješiti nekurentnu zalihu, nabavnike i planere ‘staviti pod nadzor’ da naručuju samo ono što je optimalno, otpremu/prodaju potaknuti da ne prave velike zalihe gotovih proizvoda i time bi se dobilo dovoljno prostora bez izgradnje nove hale. Često direktori i vlasnici kompanija zanemare ove činjenice i ne rade ništa na smanjenju nekurentne zalihe, roba u skladištima se samo gomila i onda se odluče za izgradnju nove hale skladišta koja nije bila možda tolika potrebna. Naravno da to danas košta pristojnu svotu novca a ta bi se sredstva recimo mogla proslijediti u druge svrhe gdje bi kompanijia imala puni veći benefit. Dakle ukoliko direktor i vlasnik neke kompanije nije posve siguran šta raditi u ovom skučaju može danas zatražiti i pomoć struke jer imamo i dosta firmi koje se bave ovom djelatnošću a isplativije je 3 % ili 5 % od ukupne vrijednosti nove hale skladišta potrošiti na savjete i organizovati se na postoječim kvadratima nego u nedogled graditi nove hale koje treba održavati, zagrijavati, osvjetliti a nisu možda ni nužno potrebne .

Ima jedna stara izreka koja kaže kako siromašni ljudi rijetko odbacuju stvari koje ne koriste, jer im je žao, i za to ih skladište po podrumima, tavanima itd.. Upravo tu možemo povući i paralelu sa kompanijama koje rijetko se rješavaju svoje nekurentne zalihe, pa na kraju krajeva i starih mašina, a nije im mrsko iste skladištiti. Zamislite samo koliko je to paletnih mjesta u velikim kompanijama sa velikom nekurentnom zalihom uz danas pristojno visoku cijenu skladištenja po paletnom mjestu i koliko kompanije u ovom segmentu gube novca?