Ali postojao je samo jedan mali problem: Moj život je bio u neredu.
Knjigu sam izvorno napisao kao seriju blog-članaka kako bih se nosio s bolom zbog raspada braka i sa slomljenim srcem nastalim gubitkom najboljeg prijatelja zbog samoubistva. Preselio sam se u samački stan u centru grada i prvi put u životu počeo sam živjeti sam. Počeo sam doživljavati duboku usamljenost, hroničnu nesanicu i beskrajnu anksioznost.
Postati radoholičar bilo je moje rješenje za ove duboke emocionalne probleme. Po čitav bih dan radio u predgrađu, kupovao burito na putu do centra grada, a zatim bih ga samo ostavio na svom stolu dok bih radio do 1:00 ili 2:00 ujutro. Potom bih iscrpljen zaspao, te bih se iscrpljen probudio kad bi mi ujutro u 6:00 zazvonio alarm.
Počeo sam uzimati tablete koje su mi pomagale da zaspim i tablete koje su mi pomogale da se probudim. Izgubio sam 40 kilograma zbog stresa. Cijeli dan sam imao glavobolju, treperenje u grudima i mjehuriće u stomaku. Crne vrećice polako su se širile poput lokvi ispod mojih očiju. Kad su me kolege počele pitati spavam li dovoljno, kupio sam i počeo sam nanositi šminku na lice.
Nisam imao vremena za duža spavanja i nisam imao vremena da me pitaju o tome.
Znao sam da se vrtim u krug.
Nakon čitanja knjige „Snaga volje“ Roya Baumeistera i Johna Tierneya, uvjerio sam se da je moj problem umor od odluka. Moja lista obaveza bila je duga kilometrima! Tako sam u očaju počeo na prazne indeksne kartice zapisivati nekoliko stvari na koje bih se fokusirao svaki dan. „Fokusirati ću se na …“ mi je pomoglo da iz beskrajno mnogo „mogao sam“ i „trebao sam“ odvojim neke koje „ću zaista uraditi“.
Praksa je počela pružati balans mojim danima jer je počela smanjivati beskrajnu maglu onoga što sam nazivao „šta da radim dalje?“ i pomogla mi je razbiti ogromne projekte na jednostavne zadatke. Rok za knjigu postao je „napiši 500 riječi“, sastanak o velikom redizajnu postao je „pošalji poziv trojici izvršnih službenika za povratne informacije“, a moj nepostojeći režim vježbanja postao je „idi na 10-minutnu šetnju za vrijeme ručka“.
Fokusirati ću se na …
Počeo sam kupovati indeksne kartice u pakovanjima od 100 komada u prodavnici za dolar i osjećao sam se ponosnim kad god bih potrošio pakovanje.
Praksa je bila predivna za smanjenje umora od donošenja odluka, ali i dalje sam bio previše koncentrisan na negativno tokom cijelog svog života. U sljedećih nekoliko mjeseci naišao sam na istraživanje koje me uvjerilo da nisam ja kriv.
Šta pod tim mislim?
Ispostavilo se da naš mozak sadrži amigdalu veličine badema koja cijeli dan luči hormone „bori se ili bježi“. Nekoliko stotina hiljada godina evolucijskog programiranja čini da želimo zuriti u loše, tužne i kontroverzne vijesti – beskrajno. Ova prirodno ukorijenjena tendencija je razlog zašto tražimo recenziju s jednom zvjezdicom i odmah pronalazimo jedno pitanje koje smo pogriješili na testu iz matematike. Naše amigdale fantastično traže i pronalaze, te rješavaju probleme, ali su i zrele za eksploataciju. Vijesti i društvene mreže usavršili su savršenu kombinaciju kiselo-slatko-kiselo koja plijeni najveću moguću pažnju. Tako sam zaključio da nisam ja kriv što sam negativan – kriv je svijet!
Ali ja živim u svijetu. Pa šta sam uradio? Studija koja je uspoređivala ljude koji su zapisivali zahvalnosti sa ljudima koji su zapisivali gnjavažu ili događaje naučila me da ako zapišem stvari na kojima sam zahvalna svake sedmice u periodu od 10 sedmica, ne samo da ću biti sretniji, već i fizički zdraviji.
Svaki dan dodavao sam ovo na poleđinu svoje indeksne kartice:
Zahvalan sam na…
Radite li vježbe za bicepse? Ili za ramena? Počeo sam o zahvalnostima razmišljati kao o vježbama mozga. Ključno je da zahvalnosti trebaju biti konkretne. Zapisivanje stvari poput „mog stana, moje mame i mog posla“ uvijek iznova ne čini ništa. Morao sam zapisati stvari poput „način na koji zalazak sunca izgleda preko hostela kojeg vidim kroz prozor“ ili „kad je moja mama ostavila cvijeće“ ili „danas na ručku u kantini s Agostinom“.
Bio sam ponosan na svoju novu naviku jutarnjih indeksnih karata, ali ipak sam osjećao da i dalje živim sa previše stresa. Tada sam u nauci naišao na studiju pod nazivom „Ne ljutite se u ljutnji!“ pokazujući da smanjivanje žaljenja kako starimo povećava zadovoljstvo. Drugim riječima, čin dijeljenja onoga što vas brine zapravo vam pomaže da se izvučete.
Tako sam dodao jedan završni redić svojoj dnevnoj indeksnoj kartici:
Pustit ću …
Pustit ću … bezobrazni e-mail koji sam poslao sinoć u 23 sata. Pustit ću … sastanak sa šefom koji sam potpuno propustio. Pustit ću … činjenicu da već dvije sedmice nisam zvao roditelje.
Razlika koju je ovo malo prakse napravilo u mom životu bila je nevjerovatna. Jer istina je da smo u prosjeku budni samo oko 1.000 minuta dnevno. Ako možemo uložiti samo dva od njih kako bi nam mozak pripremio za pozitivnost, tada ćemo pomoći osigurati da ostalih 998 minuta naših dana bude sretnije.
Vremenom sam promijenio indeksne kartice, pretvorio sam ih u službeni dnevnik i sada ostavio na noćnom stolu. Kad se probudim, to je prvo što vidim, a činjenica je da mi pomaže da se osjećam kao da sebi namještam dan za uspjeh prije nego što ga uopšte započnem.
Jesam li potpuno izliječen? Jesam li uvijek, uvijek sretan? Ne! Naravno da ne. Ali ova dvominutna jutarnja praksa zasnovana na istraživanjima znatno je poboljšala kvalitet mojih dana.
Pustit ću …
Zahvalan sam na…
Fokusirati ću se na …
Nadam se da će to učiniti i za vas.
Članak „This Two-Minute Morning Practice Will Make Your Day Better“ autora Neil Pasricha preveden je sa Harvard Business Review.
