Damirova odiseja

Facebook Twitter LinkedIn

Damiru je bilo neugodno. Iako već šest mjeseci radi tu, nikako da se osjeti „prihvaćeno“. Ne da ga to nešto tangira, ali bilo bi zgodno, zar ne?

Kolektiv se prema njemu odnosi normalno. Nitko ga baš previše ne primjećuje i ne „doživljava“, što bi neki ocijenili kao poželjno. Nema te. No, Damir je, bez obzira na njegovo ime, sve samo ne miran. Tipični kampanjac, impulsivac, volio bi da radi nešto gdje se vidi i njegov utjecaj. No, firma je firma, a plaća je redovna što je donedavno bilo ravno manjem čudu u BiH.

Ušao je u radnu sobu koju dijeli sa dvoje starijih zaposlenika. Vrata otvorena, klima ne radi jer je žega malo popustila. Sve u svemu, radni uvjeti bolji nego na mnogim razvikanijim mjestima. Pa što ga onda grize, a kao „nije mu ništa“?

Damir je naučio da mu je „po njegovom“. Znate onu pjesmu od Jinxa? Ne onu „ …a na čemu si ti?“ kao sin jedinac u široj brojnijoj familiji, moglo mu se. Premda je zavidio svojim rođacima i rođakinjama, što su bili tako brojna grupa. Među njima i on se osjećao dobro. Onda i nije moralo biti „po njegovom“.

Premetanje papira mu nikad nije išlo od ruke. Kao mašinac, oduvijek je volio nešto šarafati, ili bar biti u ekipi koja šarafa. Buka motora, kao u servisnoj radionici bila mu je prirodno okruženje. Voli raditi rukama, pa to ti je.

Kratko pozdravi, sjedne i otvori registrator. Uh, puh. Otpočeo je novi dan.

Firma je izvozna, što je za BiH donedavno,bilo neobično. A još se i bavila proizvodnjom hrane. Damir se tu zaposlio, ‘nako, neplanski. Jednostavno, opis traženog radnog mjesta odgovarao je njegovoj stručnoj spremi, a i opisu u diplomi. Stručnjak za upravljanje i obezbjeđenja kvalitete.

Bio je iznenađen kad su ga pozvali na razgovor. Zenica nije daleko od Sarajeva, ali nije ni preblizu. A ni veze nije imao. Pravo malo bh. čudo. Nalik na EU.

Direktor mu je jasno postavio zadatak. „Znaš, Damire, nije da nam baš trebaš, ali ovo ne možemo sami. Treba nam netko tko će uvesti ove standarde, piše u diplomi da bi ti to mogao kontati. Malo me brine što nisi prehrambenjak, ali taj tip standarda uveli su nam vanjski konsultanti. Sad nam treba, kako za akreditacije, tako i uvođenje standarda tipa ISO 9001, ali i drugih standarda na tu temu. Možeš li ti to?“ Rok nije bio ni kratak, ali ni dugačak, Damiru je bilo jasno da mu predstoji dosta rada, ali rada se nije bojao. Kao pravi testosteronac, znao je istjerati svoje. (To što je sin jedinac često mu je i pomoglo. Usudio se tražiti!)

No, već neko vrijeme u njemu „lagano“ ključa. Što ključa? Kipi! Što mu bi?

Damir je između ostalog, osoba koja brzo uočava mjesta mogućih poboljšanja. Znate ono? Dobijete zadatak opisati neki proces ili poboljšanje u firmi, a ono, ubode vas to nešto u oko.

Naravno, bolje da propadne selo, nego običaji, pa Vi, laganini, izokola, pokušate doprijeti do logičkog izvora. Ništa six sigma, ništa gemba, ništa Lean, samo zdrava „seljačka“ logika. Pa šta je onda? „Tako mi oduvijek.“ Damir je na početku otkrivanja bio malo zbunjen, ali ono, šta on zna, jučer je došao.

No, malo po malo, kad je shvatio da to nije stav kojim stariji „discipliniraju“ mlađe, nego da ljudi to tako i shvaćaju i prihvaćaju, krenuo je korak dalje. Počeo je tražiti bolje i brže načine. Naravno, to mu nije bio posao nego „premetanje papira“, ali što da pravi dva puta isti posao kad može dobro od prve, ili bar su ga tako učili u vezi ISO 9001.

E, tu nastaje zaplet.

Kolege su ga prvo u čudu slušali ne znajući o čemu priča. O poboljšanju, toliko minornom i beznačajnom (tipa, dva primjerka nekog izvještaja. Što dva primjerka? Ispalo je da je jedan išao u AOP bivšeg većeg sistema. Kojeg nema možda 25 god. No, dva izvještaja su original i kopija, koja je išla negdje. Gdje? Kad je veći sistem nestao, ostala je jedna prostorija (vrlo velika), recimo da se zove arhiva prijašnjeg sistema. Izvještaji su ovdje završavali, dijelom zato da Nurko može u mirovinu. No, Damir nije tražio da se Nurko otpusti, nije ni znao za njega. Samo je tražio da se ukine jedna kopija jer je po hodogramu vidio da nikome ne treba (osim Nurku), jer je AOP-a nestalo.

Pošto su ga kolege hladno otpilile, Damir se našao izazvan. Prvi posao, često ima vanjske manifestacije prve ljubavi. Sve radite nagonski i impulsivno. Predoslovno shvaćajući ono direktorovo: „Možeš li to?“, ispalo je da ako to ne može, tko zna hoće li moći i druge stvari. Tu ga je, nehotice, opalio klasičan bh. inat.

(BH inat je tipičan bh. proizvod. Neko bi rekao, ostatak turskog vakta. No bili bi u krivu. Inat je inat i nema veze sa prihvaćanjem sudbine. Oni će njemu reći da ne može?! To što je po logici bilo logično, samo je poduprilo inat. kojem i tako ne treba mnogo da se u BiH pojavi. Ikad čuli za Inat kuću? Eno je preko puta Vijećnice, Austrijanci su pali na dupe kad su čuli što čovjek traži. Može da se preseli, ali u svoju kuću. Iz inata!)

Napišite nam u komentaru Vaše mišljenje. „Kako je Damir to riješio?“ Što bi Damir mogao poduzeti? A direktor? Izbaciti Damira naglavačke kao remetilački faktor, ili što drugo? Zaista bih volio da čujem rasplet situacije po Vašem mišljenju.

Očekivat ću Vaše komentare.