>
“Ovo što radiš je klasični overprocessing.”
“Klasični šta?”
“Pa prošao si obuku iz osnova Lean-a?”
“Jesam, što?”
“Pa overprocessing. Prekomjerno procesiranje.”
“Ne kontam.”
“Ništa, uredu je.”
Učestvovao sam na mnogo poslovnih seminara, treninga i konferencija. Bilo je tu vrhunskih događaja, predavača i trenera. Kako je moguće da se uopšte ne sjećam 90% gradiva koje sam na tim događajima tako fokusirano slušao ili gledao? Da ne govorim koliko od toga primjenjujem u svakodnevnom radu. Neke od tih događaja čak sam skroz izbrisao iz pamćenja, što primjetim tek kad naletim na neku skriptu ili fajl koji me podsjete da sam tu ikako učestvovao (slično je i sa znanjem iz škola i fakulteta, ali to sad nije tema).
A pošto na stvar mogu gledati i iz druge perspektive, iz ugla edukatora i trenera, često se vrlo neugodno iznenadim kad vidim da se polaznici obuka nakon 6 mjeseci ne sjećaju čak ni ključnih pojmova koje smo ih učili. A koliko smo samo entuzijazma, energije i kreativnosti uložili u prenos znanja. Dušu smo ispustili objašnjavajući gradivo.
I tu se vraćamo na staru tezu da je velika većina poslovnih obuka beskorisna. Npr. leadership treninzi. Da su novac, vrijeme i energija protraćeni. Da obuke služe uglavnom da se zadovolji forma. Da firme mogu reći kako su njeni uposlenici dobili adekvatnu obuku, a HR odjeli da su ostvarili svoj godišnji plan edukacija uposlenika. Moja iskustva opisana u uvodu ovog teksta govore upravo tome u prilog.
Pitanje je naravno zašto? I kako da rješimo ovaj problem? Imam dvije teze zašto se to dešava. I nijedna teza nema mnogo veze sa kvalitetom obuke koju smo pohađali. Naravno da je to bitno. Da je bitno da obuka bude korisna, efektivna, zanimljiva, upečatljiva. Da trener bude prodoran, kreativan, dobar prenosilac znanja. Ali ja sam zaboravio neke obuke koje su bile jako kvalitetne, a treneri su bili vrhunski. Dakle, dvije teze.
Teza 1
1. Organizacija u kojoj radimo ne živi nikako ili živi vrlo malo po principima i navikama koje smo učili na obukama. Obuke se samim tim dešavaju u nekoj vrsti vakuuma, odvojene su od realnosti i svakodnevne prakse. A kako “kultura jede strategiju za doručak”, a stečeno znanje, ideje i nova razmišljanja za ručak, vremenom utihne sve što smo naučili.
Primjeri: Učili smo tehnike rukovođenja. Kako efikasno delegirati, kako motivirati. Ali način na koji se to radi u našoj firmi je potpuno drugačiji. Neučinkovit. Nemamo snage da to promjenimo, čak iako smo s obuke došli puni entuzijazma. Vremenom entuzijazam iščezne, a mi zaboravimo da smo ikad učili o nekakvom situacijskom pristupu liderstvu. O nekakvim S1 i S4 tehnikama.
Teza 2
2. Nema konstantnog treninga. Kao kod recimo sportaša ili vojnika. Koji se za svoje utakmice spremaju tako što vježbaju skoro svaki dan. A vježbati, znači uložiti napor. Izložiti se kontrolisanom stresu fizički ili psihički, da bi se naš organizam i naše vještine razvijali, rasli, ostvarivali napredak.
E sad, naravno da u poslovnim organizacijama ne možemo imati takav model treninga svaki dan. Ali je zamisao valjda da nas posao trenira. Da nas posao razvija. A posao, znači naše okruženje, nadređeni, kolege, zadaci, projekti, klijenti. I tu se zatvara đavolov krug. Posao nas često ne razvija. Nema dovoljno kontrolisanog napora i stresa, nema vježbe, nema mentorstva, nema povezanosti sa onim što smo učili na treningu.
Ako već posao ne razvija, tj. organizacija u kojoj radimo, onda je pitanje možemo li ikako u vlastitom aranžmanu vježbati rukovođenje? Naravno da možemo. Možemo napraviti sistem da svakodnevno obnavljamo i proširujemo znanje stečeno na seminaru. Kroz npr. stručne tekstove, video klipove, knjige, itd. Najbolje svakog dana iz teme u kojoj želimo biti eksperti. A barem sedmično ili mjesečno. Tako barem nećemo zaboraviti materiju, čak ćemo je produbiti.
Pored teorije, praksa je naravno ključna. Ako u firmi ne vlada takva kultura, ostaje nam da u okvirima vlastitih mogućnosti na poslu primjenjujemo stečeno znanje. Primjenjujemo nove prakse i načine djelovanja. Stvaramo svoj mikro-kosmos, sami ili sa grupom saputnika.
Rezime
Dakle, prije nego što naredni put odlučite pohađati poslovne edukacije, ili uputiti svoje uposlenike na njih, razmislite da li će se i kako stečeno znanje moći vježbati. Ako neće, onda je obuka bila traćenje vremena i novca. Ili u najboljem slučaju lijep i zabavan događaj, možda dobra team building aktivnost.
O načinima kako da poslovni treninzi budu efikasniji, kako da na poslu ili samostalno efikasnije vježbamo kompetencije, pisat ću u narednom tekstu.
