Manfred Steiner imao je uspješnu i produktivnu karijeru doktora, pomažući generacijama studenata medicine da uče o hematologiji. Ali cijelo vrijeme je imao onaj osjećaj da bi trebao raditi nešto drugo: studirati fiziku. U 89. godini života konačno je ostvario taj san, stekavši doktorat iz fizike na Univerzitetu Brown.

“Ovo je moj treći doktorat, ali ovaj posebno cijenim. To da sam ga stekao – i to u ovim godinama”, rekao je Steiner, koji je dao intervju nekoliko sedmica nakon što je navršio 90 godina.

“Ja se stvarno osjećam da sam na vrhu svijeta”, rekao je Steiner tokom obraćanja na fakultetu, kada je objavio da je uspješno odbranio svoju disertaciju pod naslovom: “Ispravke geometrijske interpretacije bozonizacije”.

Ljubav prema fizici još od rane mladosti

“Uvijek sam sanjao: Bože, jednog dana želio bih postati fizičar”, rekao je Steiner za NPR.

Steiner je odrastao u Beču, a njegov austrijski naglasak je ostao dio njega. “Moji studenti u Brownu obično su komentarisali: ‘On govori kao Terminator.’ “, dodao je.

Steiner je bio tinejdžer kada je završio Drugi svjetski rat. Do tada je bio fasciniran fizikom. Vođen savjetom porodice odlučio je umjesto toga nastaviti doktorsku karijeru. No, tokom studija u Beču, fizika ga je i dalje vukla.

“Kada sam bio student medicine ranih 50-ih, ušuljao sam se u Institut za fiziku, koji je bio vrlo blizu medicinskog fakulteta,” rekao je, “i tamo slušao neka predavanja jer me toliko zanimala kvantna fizika, koja je bila nova stvar u to vrijeme.”

Na pitanje šta ga vuče ka fizici, Steiner je brzo odgovorio: preciznost.

“Uvijek sam bio zapanjen da se zakoni koji se odnose na kvantno područje, gdje govorite o udaljenosti pomoću femtometara” – ili kvadrilijuntima metra – također primjenjuju na astronomiju, s mjerama svjetlosnih godina, rekao je.

“Iako su fizikalni zakoni potpuno isti, oni vrijede za dvije krajnosti”, dodao je, “i ta me preciznost doista uvijek fascinirala. I naravno, uvijek mi se sviđala matematika, koja je svojevrsni jezik fizike.”

Steiner kaže da je sretan što je proveo toliki dio svog života u akademskoj medicini. “Ali u medicini ima previše varijabli i, znate, previše nepreciznosti”, dodaje.

Steinerova medicinska karijera procvjetala je u SAD-u.

Kada se Steiner trajno preselio u SAD iz Beča, fokusirao se na medicinu i hematologiju, usavršavanje na Univerzitet Tufts i MIT-u. Zatim je postao profesor na Brownu i vodio je hematološki odjel na univerzitetskoj medicinskoj školi.

Tek nakon što se Steiner 2000. povukao iz karijere u medicini, konačno je mogao da se posveti fizici. Počeo je pohađati nastavu na MIT-u.

“Morao sam odslušati mnogo sati iz fizike na MIT-u, prije nego što mi je bilo dopušteno započeti diplomski studij”, rekao je. Prešao je u Brown, kako bi smanjio svoje putovanje na posao.

Steiner je radio polahko – on je starac koji voli provoditi vrijeme sa svojom porodicom, a i zdravstveni problemi su bili ozbiljni – međutim bodovi na Univerzitetu su se stalno gomilali. I ubrzo, Steiner je postavio cilj da još jednom postane doktor nauke.

“Znaš, dugo je trajalo”, rekao je. “Bilo je medicinskih problema od kojih su neki bili vrlo ozbiljni. Ali na sreću, sada sam ovdje i prevladao sam te probleme.”

Na web stranici Brown možete pročitati više o Steinerovoj disertaciji o problemu u teorijskoj fizici: proširenju razumijevanja bozonizacije.

Osvrt novopečenog fizičara

Uprkos tome što je ispunio dugogodišnji san da postane fizičar, Steiner kaže da ne žali što je većinu svog života proveo u akademskoj medicini.

“Pomirio sam se s činjenicom da se ne mogu baviti fizikom, i pokušao sam izvući najbolje od onoga što sam mogao učiniti s medicinom, a to je bilo da se bavim istraživanjem. Volio sam istraživanje.”

Ima i nekoliko savjeta za reći: “Svi mladi ljudi, ako imaju san, trebaju da slijede taj san. Nemojte odustati od toga.” Ako im to ne uspije, rekao je, mogu uvijek krenuti u nešto drugo.

“Ali prvo slijedi svoj san.”

Fizičari koji su radili sa Steinerom kažu da je njegovo posljednje postignuće i afirmativno i nadahnjujuće. Trenutno, Steiner radi na objavljivanju verzije svoje disertacije (na više od 150 stranica) i želi nastaviti svoje istraživanje.

“Želio bih nastaviti s tim sve dok mi um govori: ‘OK, idemo se baviti nekim studijama iz teorijske fizike'”, rekao je. “Ne treba mi laboratorij. Treba mi samo kompjuter, papir i olovka.”