ISO 9001:2015 i drugi slični standardi se primjenjuju i oslanjaju na upravljanje rizikom kao sredstvom praćenja kvaliteta proizvoda i procesa. Kao rezultat toga, mnoge organizacije provode programe upravljanja rizikom.
Dostupne su mnoge metode i alati za analizu rizika, ali za uspjeh u implementaciji procesa temeljenih na riziku kako je predviđeno standardom, morate znati kako najbolje iskoristiti te alate i metode. Mnoge organizacije zaustavljaju postupak nakon završetka analize rizika i propuštaju daljnju primjenu informacija dobivenih analizom njihovih proizvoda ili procesa.
Najčešće korišten alat za procjenu rizika je analiza kvarova (otkaza/zastoja) i analiza efekata, koja pomaže pri identifikaciji potencijalnih neuspjeh problema s dizajnom, postupkom ili funkcijom i s tim povezanih uzroka i efekata. Identifikacija potencijalnih kvarova uključuje procjenu opasnosti i onoga što može poći po zlu. Procjenjivanje uzroka znači razumijevanje načina na koji se to može desiti i onoga šta se pokvarilo. Efekat je uticaj i šteta koju će imati.
Nakon identifikacije potencijalnih kvarova, uzroka i efekata, organizacija ne bi smjela direktno prijeći na potvrđivanje provedenih kontrola rizika. Prvo, rizični zahtjevi moraju biti dokumentovani u proizvodu ili procesu. Ovaj korak – prelazak s razumijevanja rizika na potvrđivanje odgovarajuće kontrola rizika — je korak u kojem se pravi greška. Lahko je potvrditi, ali je teško osigurati potpunu integraciju u proizvode i procese.
Mnoge organizacije direktno prelaze na kontrolu rizika, a ne žele razmotriti procese koji se koriste kao podrška kontroli. Implementacija kontrole rizika u proizvodu, na primjer, treba biti u skladu sa proizvodnim zahtjevima. To je ono što pokreće implementirano ponašanje (kontrola rizika) u proizvodu i osigurava dizajn koji uključuje elemente rizika. Dodavanje mogućnosti dizajna, ponašanja i karakteristika (kontrola rizika) u proizvodnim zahtjevima omogućava širu i održiviju implementaciju rizika koji će trajati tokom životnog ciklusa proizvoda (vidi sliku).
Na kraju, smanjenje rizika od proizvoda postiže se primjenom ovih mogućnosti dizajna, ponašanja i karakteristika. Jaka veza između rizika i proizvodnih zahtjeva (ulaz) i proizvod (izlaz) omogućava sveobuhvatnu provjeru koja potvrđuje da je kontrola rizika provedena i djelotvorna.
Isto vrijedi i za procese i funkcije. Kontrole rizika treba integrisati u zahtjeve procesa ili funkcije. Tokom početne diskusije o procesu ili funkciji, treba provesti procjenu rizika. Rezultati bi se trebali koristi kao ulaz u zahtjeve procesa ili funkcije, zajedno s ostalim potrebama procesa i funkcije, poput implementacije i pouzdanosti. Nakon što su svi zahtjevi razvijeni i implementirani, treba izvršiti aktivnost provjere ispravnosti kako bi se potvrdilo da je postupak proveden uspješno i da su kontrole rizika efektivne.
Prelazak s identifikacije na kontrolu rizika bez dokumentovanja rizičnih zahtjeva za u procesu ili proizvodu ne pruža sveobuhvatan tok procesa koji bi osigurao nastavak uspjeha u uklanjanju rizika tokom životnog vijeka proizvoda ili procesa.
Članak “What Comes Next” , autorice Tiea–e Theurer preveden je sa bloga ASQ.
