Priprema li visoko obrazovanje na adekvatan način ljude za tržište rada?

Često čujemo kako se poslodavci i biznis lideri žale zbog velikog jaza između onoga što studenti uče na fakultetu i onoga što se od njih zapravo očekuje kada počnu raditi. Ovo je posebno alarmantno u svjetlu velikog – i još uvijek rastućeg – broja ljudi koji završavaju univerzitet: preko 40% ljudi od 25 do 34 godine u zemljama OECD-a i gotovo 50% ljudi od 25 do 34 godine u Americi.

Iako postoji jasna premija kada je u pitanju obrazovanje – nedavni izvještaji časopisa The Economist ukazuju da povrat (ROI – return on investment) na fakultetske diplome nikada nije bio veći za mlade ljude – dodana vrijednost fakultetske diplome opada kako se povećava broj diplomaca. Zato će osoba koja ima fakultetsku diplomu imati veću zaradu za preko 20% u subsaharskoj Africi (gdje su diplome relativno rijetke), ali samo 9% u Skandinaviji (gdje 40% odraslih ima diplome). Isto tako, kako univerzitetske kvalifikacije postaju uobičajenije, regruteri i poslodavci će te iste kvalifikacije zahtijevati, bez obzira na to da li su zapravo one potrebne za određeni posao. Dakle, dok tercijarne diplome i dalje mogu dovesti do poslova s višim platama, isti ti poslodavci koji daju te poslove štete sebi i mladima ograničavanjem broja kandidata na one sa diplomom fakulteta. U doba sveprisutnih poremećaja i nepredvidive evolucije posla teško je tvrditi da je sticanje znanja historijski povezano sa fakultetskom diplomom i dalje relevantno.

Postoji nekoliko argumenata zasnovanih na podacima koji dovode u pitanje stvarnu, a ne percipiranu vrijednost fakultetske diplome. Prvo, metaanalitičkim preispitivanjima već je odavno utvrđeno da je korelacija između nivoa obrazovanja i radnog učinka dosta slaba. Zapravo, istraživanje pokazuje da su rezultati inteligencije mnogo bolji pokazatelj radnog potencijala. Ako bismo birali između kandidata s fakultetskom diplomom i kandidata s višom ocjenom inteligencije, mogli bismo očekivati da će inteligencija nadmašiti diplomu u većini poslova, posebno kada ti poslovi zahtijevaju stalno razmišljanje i učenje. Akademske ocjene ukazuju na to koliko je kandidat studirao, ali njihov učinak na testu inteligencije odražava njihovu stvarnu sposobnost učenja, rasuđivanja i logičnog razmišljanja.

Fakultetske diplome su također pomiješane sa društvenom klasom i igraju ulogu u smanjenju socijalne mobilnosti i povećanju nejednakosti. Mnogi univerziteti biraju studente na meritokratskoj osnovi, ali čak je i odabir zasnovan na zaslugama povezan sa varijablama koje smanjuju raznolikost primljenih kandidata. U mnogim društvima postoji snažan stepen asortativnog sparivanja na osnovu dohotka i klase. U SAD-u je vjerojatnije da će se imućni ljudi vjenčati s drugim imućnim ljudima i da će porodice s više novca moći priuštiti da plaćaju škole, nastavnike, vannastavne programe i druge privilegije koje povećavaju vjerovatnoću pristupa njihovog djeteta elitnim fakultetskim jedinicama. To zauzvrat utiče na cjelokupnu putanju budućnosti tog djeteta, uključujući njegove buduće mogućnosti za karijeru – pružajući jasnu prednost jednima, a očigledan nedostatak drugima.

Kad poslodavci pridaju vrijednost univerzitetskim kvalifikacijama, to je često zato što ih vide kao pouzdan pokazatelj intelektualne sposobnosti kandidata. Ako je to njihov fokus, zašto se umjesto toga jednostavno ne bi koristile psihološke procjene koje mnogo više predviđaju buduće radne rezultate i manje se miješaju sa socioekonomskim statusom i demografskim varijablama?

Također, univerziteti bi mogli značjano povećati vrijednost fakultetske diplome kada bi više vremena provodili podučavajući svoje studente kritičnim socijalnim (soft) vještinama. Kandidati vjerojatno neće impresionirati regrutere i poslodavce ukoliko ne mogu pokazati određeni stepen socijalnih vještina. Ovo je možda jedna od najvećih razlika između onoga što univerziteti i poslodavci traže kod kandidata. Iako poslodavci žele kandidate s višim nivoima EQ-a, otpornosti, empatije i integriteta, to su rijetki atributi koje univerziteti njeguju ili biraju prilikom upisa studenata. Kako uticaj umjetne inteligencije i savremene tehnologije raste, kandidati koji mogu obavljati zadatke koje mašine ne mogu postaju sve vrijedniji – i to usmjerava sve veći fokus na socijalne vještine koje mašine teško mogu oponašati.

U nedavnom istraživanju ManpowerGroup-a u kojem je učestvovalo 2.000 poslodavaca, više od 50% organizacija navelo je rješavanje problema, saradnju, korisničku uslugu i komunikaciju kao najcjenjenije vještine. Isto tako, nedavni izvještaj Josha Bersina pokazuje da je veća vjerovatnoća da će poslodavci odabrati kandidate zbog njihove prilagodljivosti, prilagođenosti kulturi i potencijalu za rast kao i za tražene tehničke vještine (npr. Python, analitika, računarstvo u cloud-u). Pored toga, poslodavci poput Googlea, Amazona i Microsofta istakli su važnost mogućnosti učenja – biti znatiželjan i gladan znanja – kao ključni pokazatelj potencijala u karijeri. To je vjerovatno rezultat sve veće usmjerenosti na obuku zaposlenih – jedan izvještaj pokazuje da su američke kompanije na to potrošile preko 90 milijardi dolara u 2017. godini. Angažovanje ljudi sa znatiželjom vjerovatno će povećati povrat ulaganja ovih programa.

Također postoji ogromna prilika za fakultete da vrate svoj značaj pomažući u popunjavanju jaza u učenju s kojim se susreću mnogi menadžeri kada budu unaprijeđeni u ulogu lidera. Danas ljudi često dolaze na liderske pozicije bez puno formalne obuke za menadžment i liderstvo. Često se najjači pojedinačni saradnici promovišu u menadžment, iako nisu razvili vještine potrebne za vođenje tima. Ali da više fakulteta, univerziteta ulaže u podučavanje tih vještina, organizacije bi imale veći broj kandidata s liderskim potencijalom.

Na kraju, vjerujemo da zahtjevi tržišta jasno zahtijevaju promjenu paradigme. Sve više i više studenata troši sve više i više novca na visoko obrazovanje, a njihov glavni cilj je većinom pragmatičan: povećati svoju šansu za zaposljenje i biti važan doprinos ekonomiji. Čak i ako je vrijednost koja se pripisuje fakultetskoj diplomi značajna onima koji je steknu, kompanije mogu pomoći u promjeni narativa stavljanjem manje težine na „visoko obrazovanje“ kao mjeru intelektualne kompetencije i radnog potencijala, a umjesto toga zauzeti pristup ka zaposlenju osoba s otvorenijim umom.

Članak „Does Higher Education Still Prepare People for Jobs?“ autora Tomas Chamorro-Premuzic i autorice Becky Frankiewicz preveden je sa Harvard Business Review.