Naučite sve o situacijskom liderstvu &#8211; Četvrti dio: Stil podržavanja, od košarke do Toyote

Art Smalley predstavlja još primjera i ideja za situacijsko liderstvo u četvrtom dijelu ovog petodijelong serijala.

Transkript četvrtog dijela se nalazi u nastavku.

Pozdrav, ja sam Art Smalley, predsjednik Art of Lean inkorporacije. Danas u ime Instituta Lean Enterprise za vas imam još jedan kratki video zapis o situacijskom liderstvu.

U prethodnim video zapisima započeli smo temu situacijskog liderstva i razgovarali smo o usklađivanju slučajeva S1-D1 i D2-S2 za ono što oni nazivaju stilom direktiva i treniranja. Ovaj put ćemo prijeći preko onoga što oni nazivaju stilom podržavanja, a to je kombinacija S3 i D3. Ovo pomalo okreće ploču, a također mislim da bilježi način na koji treniramo u Toyoti i u životu. Pa, zaronimo danas u to.

Bez volje, ali spremni

Slučaj D3 – kada dijagnostifikujete situaciju u odnosu na učenika – se u šali često naziva slučaj nevoljnog saradnika. Tu imamo tinejdžera koji ne želi pospremiti svoju spavaću sobu. Ima vještine, ali motivacija ili nešto drugo nedostaje. Mnogo puta smo svi takvi u životu ili na poslu. Jednostavno nekada nismo prisutni psihički iz nekog razloga, ili nas možda neki konkretan zadatak nije oduševio. D3 je karakteristični kvadrant baš po tome. Pokazali ste prethodne sposobnosti. Uglavnom ste vješti i spretni u većini slučajeva, ako ne i svim, i produktivno doprinosite, ali nešto drugo vas sputava u ovom slučaju. Niste u potpunosti predani. Bezvoljni ste, frustrirani, nedostaje vam samopouzdanja, dosadno vam je, iz nekog razloga vas puno toga ne zanima, zar ne? Ovdje nema niti jednog odgovora koji odgovara svim slučajevima. Bilo ko ko je odgajao djecu ili ima zaposlene ili trenira sport, iskreno zna da u ovom slučaju i vanjske okolnosti imaju uticaj.

U ovom se slučaju S3 situacija značajno mijenja jer smo iz razvojne strane jednačine, po definiciji u slučajevima S3-D3, prešli u podržavajuće strane. Za slučaj D3, osoba ima vještinu, zar ne? Možda joj nešto nedostaje, nešto malo, ali pretežno ima vještinu i to je pokazala u prošlosti. Dakle, morate stvari ojačati sa podržavajuće strane. Oni vas posebno žele, u smislu podržavajuće strane, opet natrag na empatiju i razumijevanje. Zašto su neodlučni ili nesigurni? Znate li; šta ih brine, u čemu je izazov, zašto nisu nadahnuti? Znate li kako oni gledaju na to u odnosu na vas ili tim ili druge pogođene ljude? Pogledajte slučaj, kako ćete ih motivisati da idu naprijed?

Ciljevi, nagrade, poticaji, takve stvari. Kako im možete pomoći u mnogim slučajevima? I to je vrlo teško, jer su liderstva S3 u ovom D3 kvadratu bezvoljnih učenika često među najtežim jer ne možete odmah vidjeti u čemu je problem. Nevidljivo je, skriveno je. Morate to nekako istražiti. Liderstvo direktivama i dalje dolazi u obzir; nije odbačeno. Mnogi ljudi pogrešno vjeruju: „Oh, ja sam samo lider.“ Postavit ću prava pitanja i biti podrška. To će pomoći ljudima. Ali u ovom slučaju to i nije tako jer postoji nešto s čim se oni ne mogu nositi. Oni ne razmišljaju poput: „Još uvijek morate pružiti ono što ja nazivam ciljanim liderskim direktivama.“ Oni znaju korake, ali to nije dovoljno. Postoji drugi način da to učinite i možda bi to bila najbolje opcija, a to je da na tome radite zajedno. Dakle, postavljamo ciljana pitanja, a ne široko otvorena pitanja, što će iskreno u većini slučajeva čak više povrijediti njihov moral i motivaciju. Morate postaviti prava konkretna i ciljano usmjerena pitanja o situaciji.

Imati talent je tek početak

Napravimo nekoliko analogija ovdje. Koristit ću samo neke sportske primjere. Mia Hamm, prije skoro 20 godina, bila je na naslovnici Sports Illustrateda i nazivali su je bezvoljnom superzvijezdom. A tehnički nije bezvoljna. Bila je superzvijezda koju nazivaju bezvoljnom, ali to je pojam koji se na nju primjenjivao tokom cijele njene karijere. Kada je imala 14 godina, bila je najmlađa ženska osoba, vjerujem, u nacionalnom timu. Ona je najmlađa, bez obzira na muškarce ili žene, ikad u reprezentaciji. Zbog toga je ponekad bila bezvoljna, ali je prilično lijepo prerasla u svoju ulogu.

Iskreno, i moje kćerke spadaju u ovu kategoriju. Stvarno se mogu povezati s tim. One su košarkašice s vrlo dobrim nivoima vještina za svoju dob. One godinama driblaju loptu, igraju u timovima, idu u akademije, u škole za vještine, a ja idem s njima u park i radimo na raznim stvarima. No, iako spadaju u najvještije igračice u svom timu, često su prilično bezvoljne. Jedna nerado dribla. Druga nerado puca iz nekog razloga, ali čudno je da su na vrhu svog tima. Morate se ponašati prema ovom slučaju drugačije, psihološki i emocionalno, i s njima morate sarađivati putem one podržavajuće strane kako bi im bilo ugodno i kako bi htjele raditi stvari. S jednim od trenera samo odlučili da ćemo moju kćerku ubijediti da provede više vremena driblajući loptu i igrajući poziciju špica. Spremali smo se za sljedeći nivo, suočeni s pritiskom, ali i driblingom u igri kada utakmica nije bila u toku.

Moju drugu kćerku, najbolju šuterku u prethodnom timu, ali vjerovatno četvrtu ili petu u pokušajima, trener bi pozvao da igre sa strane. Rekao bi mi: „U redu, pokrenućemo ovu predstavu“ što je bila šifra da joj prenesem neke stvari i djelovalo je! Pobijedili su u posljednjoj utakmici sezone osvojivši šest poena u posljednjih minutu i po. Pozvali su je da izvuče utakmicu, dali joj samopouzdanje, svima pružili dobar osjećaj. Znate, oni su pobijedili u igri i nadam se da će ona ustvari stvoriti vještinu i postupno čineći to toliko puta tokom svog života. To nije jednom i gotovo. To se dešavalo i u Toyoti.

Napuštanje zone komfora

Jednom sam dobio zadatak u livnici. Moje iskustvo do tada je bilo u obradi i montaži. Kolega je bio povrijeđen u saobraćajnoj nesreći, te sam trebao popuniti njegovo mjesto. Imao sam vizu, trebao sam odmah da odem u Ameriku i da izvršim ovaj šokantni zadatak u roku od šest ili osam sedmica, ali bio sam nervozan jer nisam znao dovoljno dobro taj posao. Mislio sam da je to van moje zone komfora, da tako kažem, ali morao sam popuniti tim i jesam. Pazite, to je bio period kad se objekt gradio iz temelja. Danas je taj objekt prekrasan, ali prije 20 godina sam bio tamo kad nije bilo ništa i instalirali smo prve mašine i bilo je to užurbano pokretanje. Morao sam naučiti puno stvari na poslu i pogodite šta? Instaliranje mašina za lijevanje nije se toliko razlikovalo od instaliranja mašina za alatne mašine i problemi i procesi bili su vrlo slični. Ne na nivou detalja, već opet na visokom nivou. Ali oko sebe sam imao stručnjake, ljude koje bih mogao nazvati, pitati i koji bi mi mogli pomoći.

Tamo je bio neko ko bi me mogao podržati i pomoći mi, bilo da je to bila samo emocionalna podrška ili tehnička podrška po potrebi. U rješavanju problema, sjajan primjer toga se dogodio kad sam bio tamo. imali smo visoku stopu kvarova odmah nakon pokretanja, ja sam bio zadužen za pomoć u rješavanju tog problema i razgovarao sam telefonom sa stručnjakom iz Japana. Mi smo bili glavni uzrok, raspravljajući o ovome ili onome. Šta bi uzrokovalo da se ovaj fenomen zarobljenog plina javlja povremeno, ali ne svaki put? Razgovarali smo i zaključili i shvatili da to bilo u pogonu, oštećen zub na zupčaniku, što sam i očekivao. Nisam imao samopouzdanja da to predložim i kažem, “Sad moram da skidam mašinu četiri sata da to pogledam.” Ali razgovor s telefonskim stručnjakom pružio mi je samopouzdanje da to učinim i eto, time smo pronašli osnovni uzrok i riješili smo problem tijekom vikenda. Dakle, u tom slučaju to je bila kombinacija vještine i volje, emocionalne podrške i samopouzdanja i motivacije za to. Ali i malo tehničkog uvida. Stručnjak koji me je posavjetovao nije me pitao: “Art, u čemu misliš da je problem?” ili “Koji je osnovni uzrok?” Bio bih apsolutno iritiran i frustriran da je osoba to učinila, bio bih još nevoljniji saradnik. Trebala mi je pomoć oko petog “zašto?” osnovnog uzroka. I o tome smo raspravljali i raspravljali. Dobri treneri znaju kada to treba učiniti.

To je, ukratko, pogled na slučaj D3-S3 na visokom nivou. Ovo je za mene složeno, često je nevidljivo. Više se radi o vještini i volji, pa prema tome morate biti sposobni trenirati. Počinjete sa podržavajućom stranom, empatijom, samopouzdanjem, odnosom, motivacijskim stvarima koje će im pomoći. Ali u isto vrijeme pronalazite male ciljane detalje koji će im pomoći u određenim koracima, ciljevima, zaprekama na putu, resursima i sličnim stvarima kako bi im pomogli da pređu na sljedeći nivo i izađu iz te bezvoljne faze saradnika i u stignu na nivo koji oboje želite.

Nadam se da će ovo biti od pomoći. U sljedećem videozapisu preći ćemo na omiljenu za sve, idealnu situaciju – delegiranje D4-S4 kategorije. U međuvremenu, budite sigurni, provedite sjajan dan i vidimo se u sljedećem videu.

Članak „Art of Lean on Situational Leadership, Part 4: Supportive Style, from Basketball to Toyota“ autora Art Smalley-a preveden je sa Lean Enterprise Institute.

Autor

Pit.ba Redakcija

View all posts

Naučite sve o situacijskom liderstvu – Četvrti dio: Stil podržavanja, od košarke do Toyote

Related Posts

Sretni Lean: Stavljanje ljudi u centar naše transformacije

Povezivanje strategije i izvršenja: Kako svakodnevni menadžment i hoshin kanri djeluju zajedno

Lean komercijalna kuhinja

Ako ste zauzeti, radite nešto pogrešno: Iznenađujuće opušteni životi onih koji imaju elitna postignuća

Lean konsultant i trener u Daimler Trucks AG - Draško Živković: „Lean razmišljanje nema alternativu“

PERSEVERANCE ROVER BY NASA- Da li se čovječanstvo širi na Mars?

Kategorije

Tel. +387 33 846 213
E-mail: info@www.pit.ba
| O nama | Oglašavajte se na PIT.ba