Možemo li ići naprijed ako stojimo u mjestu?

Facebook Twitter LinkedIn

U industrijskom sektoru, ovaj strah može se manifestovati na nekoliko načina: odbijanjem usvajanja novih tehnologija i promjena do otpora rekonstruisanja organizacije.

Zašto je to tako i zašto rukovodioci kompanija „bježe“ od promjena ?

Jedan od razloga zašto poslodavci izbjegavaju promjene je strah od nepoznatog. Promjene često sa sobom nose neizvjesnost, a poslodavci mogu biti nesigurni kako će ta promjena uticati na njihovo poslovanje te njihove zaposlenike. Ta neizvjesnost može dovesti donosioce odluka do situacija kada oni „nisu na svom terenu“ te otežati donošenje odluka o promjenama unutar kompanije.

Kompanije koje imaju pozitivne rezultate ( čitaj ima profita), ne osvrću se na svoje poslovanje onoliko koliko bi trebali, čak ni male promjene se ne dešavaju u takvim kompanijama, oni nemaju potrebe za tim. Kada kompanija preraste vlasnika te u nekom trenutku tog „dobrog“ poslovanja dođe vrijeme za neophodni „veliki skok“ oni osjećaju tjeskobu i nelagodu te prave otpor jer godinama stoje u jednom mjestu, ne znajući za drugačije.

Kada ulazimo u neke nove stvari, projekte, tako i promjene u kompanijama, uvijek imamo osjećaj straha od neuspjeha. Niko ne voli neuspjeh, to je jasno. Jasno je da i promjene u kompanijama često zahtjevaju ulaganje vremena, novca i resursa, a ako ta promjena u kratkom vremenskom periodu nema rezultata, smatra se neuspjehom. Ovo posebno može biti teško za poslodavce koji imaju ličnog i profesionalnog ulaganja u kompaniju. Strah od narušavanja lične reputacije, reputacije kompanije i utjecaja na njihove zaposlene.

Da li možemo nešto poboljšati bez promjena?

Kontinuirano poboljšanje u industriji je od suštinskog značaja i zahtijeva promjene. Da bi ostali konkurentni u današnjem brzom poslovanju, kompanije moraju kontinuirano inovirati te poboljšavati svoje poslovanje kako bi zadovoljile rastuće potrebe kupaca. Ali,ako nemamo kontinuirano poboljšanje, stagniramo li, ili ipak malo nazadujemo ?

„Ne remeti mi status quo“

Kompanije često imaju uspostavljene sisteme i procese. Promjene mogu poremetiti te sisteme i zahtjevati od zaposlenih za učenjem novih vještina te prilagođavanje novom načinu rada. Ovo može biti teško i za poslodavce i za zaposlene i može dovesti do otpora zaposlenih.

Promjene u kompanijama često uključuju odustajanje ili prepuštanje određenog nivoa kontrole nad određenim aspektima poslovanja, a to može biti teško za poslodavce koji su navikli da imaju potpunu kontrolu. Oni smatraju da održavanjem ravne organizacione strukture i centralizacijom odgovornosti mogu zadržati veću kontrolu nad poslovanjem. Boje se gubitka kontrole nad vođenjem kompanije, kvalitetom proizvoda ili usluga i dobrobiti zaposlenih. Ali, ako nemamo kontinuirano poboljšanje, stagniramo li, ili ipak malo nazadujemo ?

Promjene jesu neizvjesne i nikada ne znaš kakva će reakcija doći sa tim promjenama. Zbog toga poslodavci se boje promjena te kako te promjene mogu uticati na njihove zaposlenike. One mogu uticati na zaposlenike na mnogo načina, uključujući njihovu sigurnost posla, opterećenje ili na kraju krajeva samo zadovoljstvo poslom.

Zadovoljan radnik = dobar proizvod = zadovoljan kupac, zar ne?

Kompanije mogu biti otporne na promjene jer im nedostaje vanjske perspektive. Ukorijenjenost u svom vlastitom načinu rada dovodi to toga da ne vidimo potrebu za promjenama ili potencijalne koristi od novih ideja. „Tako to mi uvijek radimo“ , „mi smo specifični“ je kultura koja najviše koči kompanije da krenu u promjene, u poboljšanja koja će zasigurno njihove kompanije voditi do novih pobjeda.

Strah od promjena je prirodni ljudski odgovor na neizvjesnost i nepoznato. Međutim, važno je prepoznati da je promjena neophodan dio rasta kompanije, posebno u brzom razvoju tehnologije i industrije. Poslodavci mogu prevazići svoj strah prilagođavanjem i kontinuiranim učenjem, traženjem različitih perspektiva te benefita iz istih promjena te najbitnije pružanjem jasne komunikacije i podrške zaposlenicima u vrijeme tranzicije. Prihvatajući promjene možemo pozicionirati svoje organizacije na dugoročni uspjeh i održivost u dinamičnom i konkurentnom poslovnom okruženju.

Ali, ako nemamo kontinuirano poboljšanje, stagniramo li, ili ipak malo nazadujemo ?

Šta vi mislite o tome ?