Sa osamnaest mjeseci ga donose u SOS Dječija sela BiH. Nesvjestan bilo čega počinje da živi u osmočlanoj porodici. Spletom sretnih okolnosti dobija majku Fikretu, braću i sestre.
Ovo je priča o Emiru Piriću. U SOS dječijem selu odrasta skromno. U priči sa njim nam kaže da je imao prohtjeve, kao i sva druga djeca, ali da nije htio da opterećuje svoju majku, s obzirom na to da je pored njega imala još šestero djece. Imao je krov nad glavom, nije bio gladan i žedan i imao je potrebne stvari za školu – to mu je bilo dovoljno.
U školi je imao sve petice, ali je imao keca iz vladanja. „Djeca su u 6. razredu bila okrutna. Zezali su me što nemam porodicu. Govorili su mi da ja ništa ne znam i da sam siroče.“ Bilo mu je teško zbog tog. „To sam rješavao batinama. Drugačije nisam znao. Da sam imao ovu pamet, bilo bi drugačije. Žao mi je što je majka Fikreta morala stalno da ide u školu.“
Imao sam mogućnost da treniram puno sportova. Nogomet mi se najviše svidio. „I onda trči pa onda lezi, nekad po kiši, nekad po žezi…“ Zbog fudbala je napustio, na jednu godinu, Bosnu i Hercegovinu. Trebao je profesionalno njime da se bavi, ali taj san se igrom slučaja srušio.
Emir se vraća u Sarajevo, odlučuje da nastavi sa obrazovanjem. Upisuje ono što voli – Fakultet za sport i tjelesni odgoj. Bio je vrijedan student. Fakultet završava sa visokim ocjenama. Ne pronalazi posao u struci. Iz zahvalnosti prema majki Fikreti i svemu što je dobio u SOS dječijem selu, besplatno uči „neke nove klince“ da skijaju, da igraju fudbal, da plivaju.
Razočaran što ne može da radi u struci, jedno cijelo ljeto provodi učeći da programira. Kao dijete, zanimalo ga je kako nastaju igrice pa je jednog ljeta odlučio da uđe u pozadinu kodova.
Zapošljava se u jednoj softverskoj kompaniji. Naučio je mnogo, ali morao je krenuti dalje, kako bi imao dovoljno novca za osnovne životne potrebe.
Zapošljava se u drugoj softverskoj kompaniji i tu uviđa da je njegovo znanje na zavidnom nivou. Počinje da vjeruje u sebe i da se još usavršava. Postavlja sebi ključno pitanje:“Zašto da radim za drugog, kad mogu za sebe?“ I tu počinje Emirova nova životna stranica.
Sa svojim drugom, sad i partnerom, Zlatanom prije sedam mjeseci pokreće softversku kompaniju ZiP Tech, koja trenutno broji 20 + zaposlenika. Do sada imaju već 5+ realizovanih projekata, 7+ ostvarenih partnerstava te 100.000 + linija napisanog koda.
Emirov lajt motiv je: „ Nebo je granica.“
Iako nije postao prvak u fudbalu, itekako je postao u utakmici zvanoj život i tek će…
Svaka čast za Emira u mom kraju vole kazati niko ničije nafake nije vidio a ovo je taj primjer.