Na Slimena u Travniku uputili smo se riješeni, s jasnom nakanom: posjetiti pogone GS Tvornice mašina Travnik, za ovaj prvi broj časopisa PIT razgovarati o industriji i njezinim tokovima, starim vrijednostima i tradiciji znanja, tehnologijama i idejama koje naš svijet vode naprijed, novim velikim klijentima i razvoju vlastitih proizvoda, novoj fabrici GS Rama.
I jesmo.
No, ovaj razgovor svesti samo na industriji drage teme bila bi velika šteta. O gospođi Snježani Köpruner, inženjerki strojarstva i magistrici tehničkih znanosti, direktorici GS TMT-a, javno je dostupno bezmalo sve što bi relevantne aktere industrije, laike koji s interesom prate ovaj sektor, ali i slučajno zalutale, moglo zanimati. Pa ipak smo pri susretu s njom, ukoračivši u njezine prostorije, ostali zatečeni.
Jasnih i čvrstih viđenja, uvjerena u nužnost potrebe za promjenom, ipak oslobođena nasilne, nelijepe i suvišne želje da na tom putu druge preobražava, Snježana Köpruner ima prosvjetiteljskog u sebi, onog što rijetke pojedince predodredi za čitanke o epohama i ljudima koji su ih vodili i obojili. Akademsko i praktično znanje, višedecenijsko iskustvo, industrijsko okruženje koje ju je oblikovalo, njezina priroda koja uživa u umjetnosti, nepatvorenost, dostojanstvo i odlučnost ovu ženu čine nedvosmislenim autoritetom i neupitnim vizionarom nagoneći vas da joj vjerujete.
„Treba se reći ono što se misli, s dobrom namjerom. Mora se ukazati na nedostatke u društvu!“, jasna je i nepokolebljiva tokom našeg razgovora.
A razgovor s njom… Ticao se, kako rekoh, globalnih kretanja i sjajnog uspjeha GS TMT-a, industrije i naslijeđa, tržišta, fabrika, proizvoda. No, ponajviše, ticao se (samo)sagledavanja, smisla istrajavanja i učenja, (bosansko hercegovačkog) identiteta, nas samih – kakvi jesmo i kakvi nismo, kakvi bismo trebali biti.
Preko industrije se, globalno, prelamaju burne i velike promjene: od oscilacija ekonomskog i političkog karaktera, preko pandemija i klimatskih promjena, do tokova Industrije 4.0 i njezinih tehnologija. Jazovi između pojedinih dijelova svijeta i industrija su veliki i ne tako skoro premostivi.
GS TMT ostao je A dobavljač za svoje klijente; u novim ste projektima, skoro je otvorena nova fabrika. Kako uspijevate odbraniti ovu poziciju u ovako izazovnom vremenu?
Od samog početka, GS TMT svoj razvoj zasnovao je na dobro analiziranim rizicima, posebno u pogledu raznolike distribucije naših kupaca iz različitih industrija. Pratimo kako se kriza javlja u jednoj branši, dok druga branša izlazi iz nje. Zbog toga nismo orijentirani samo na automobilsku industriju ili samo na industriju alatnih strojeva, nego održavamo dobro pokriveno tržište svih strojarskih dijelova i to nam pomaže da u ovo vrijeme zadržimo kupce.
Prema onome što čujemo od naših kupaca, pad prodaje ili ugovora trenutno iznosi od 20 do 40 posto. Mi to ne osjećamo; no, kako bismo izbjegli takvo nešto ili prevazišli krizu, unaprijed krenemo analizirati nova tržišta, nove kupce. Tako da sad uvodimo novog kupca – firmu koja proizvodi poljoprivredne strojeve. Također, ostvarujemo saradnju s firmom DMG Mori, s kojom bismo već sljedeće godine trebali ostvariti između devet i deset miliona eura prometa. To je jedan način da se pravilnom analizom rizika možete izboriti u ovakvim vremenima.
Privredna situacija nije lagana, a bit će još teža u godinama koje dolaze, jer evropska privreda, u usporedbi s kineskom, japanskom, američkom, prilično gubi na konkurentnosti na svjetskom tržištu. Tu je prilično velika turbulencija.
Priča o GS TMT-u priča je o upornosti i znanju, neodustajanju i uspjehu, ali i priča o Vašem i životu Vašeg pokojnog supruga.
Poslovna, ali i duboko lična i topla.
Šta vas je kao lidere odredilo, pripremilo za život i uspjeh u Bosni?
Najprije sam, početkom karijere, u Zadru provela 10 godina kao konstruktor specijalnih strojeva. Poslije toga sam početkom 90-ih pohađala edukaciju iz oblasti ekonomije. Inženjeri malo misle o troškovima: kad nešto konstruirate, važno je da to radi ispravno, da niste nigdje pogriješili, a cijena uopće nije važna. Kada sam došla u Njemačku, prvo su me poslali na razne treninge kako bih ovladala ekonomskim kategorijama te shvatila da se, ono što je nacrtano, mora moći prodati i uklopiti u tržišne zahtjeve, biti konkurentno. Po završetku edukacija, radila sam na analizama troškova i tržišta, sarađujući s njemačkim profesorima, vrhunskim stručnjacima u svjetskim okvirima. Nisam vodila projekte, ali sam prateći profesore, jako puno naučila. Ta znanja su mi koristila u daljnjem razvoju, kako u Njemačkoj, tako i ovdje.
Naprimjer, prvo sam primijenila ISO 9001 i svi su mislili da je to besmisleno, jer je u tom trenutku bilo dosta prečih stvari. Ali, znala sam da bez toga ne možemo dobiti ugovor ni s jednim imalo ozbiljnijim kupcem. Razmislimo o odnosu prema otpadu, prema smeću… Ko ne vodi računa prema otpadu, ne vodi računa ni o troškovima. I, samim time, postajete druga kategorija. Dakle, govorim o minimalno potrebnom znanju.
Mislim da je to bila osnova i kod supruga i kod mene. Ovdje smo naišli na plodan teren pa smo stečena znanja mogli primijeniti u GS TMT-u. Uz dobar odziv zaposlenika, koji su prihvatili naša razmišljanja, izgradili smo jednu ovako dobru firmu. I ne samo dobru, odličnu! To nam kažu i kupci! Naravno, sami najbolje znamo s kojim problemima se suočavamo, ali kad dođete u druge firme, u Hrvatskoj, u Njemačkoj, postane jasno koliko smo napredni u svemu. S druge strane, i to nezadovoljstvo samima sobom, navodi nas da budemo bolji. To su osnovne pretpostavke koje omogućavaju da upravljamo situacijom.
Razmišljajući u širem kontekstu, mnogi respektabilni poslodavci širom regiona ističu da smo suviše mali da se nametnemo na globalnom tržištu te predlažu zajedništvo i saradnju: da bi se postigla značajnija konkurentnost globalno, zalažu se za istupanje s jedinstvenom poslovnom politikom / proizvodom. Kakvo je Vaše mišljenje?
Apsolutno sam saglasna s tim stavom! Mislim da je povezivanje na Zapadnom Balkanu, Jugoistočnoj Evropi izuzetno važno: to za nas znači brže transporte, razmjenu novaca, ljudi, dobara. Dakle, priče o velikim državama u kontekstu Evropske unije nemaju nikakvog smisla! Politika bi trebala raditi na jačanju povezivanja među kompanijama u cijeloj regiji.
Ovako rascjepkani ne možemo raditi na razvoju kompleksnijih proizvoda. I to je jako važno, potrebno je mnogo više znanja negoli ga imamo danas! To znanje smo nekad imali, danas više ne. Dakle, povezivanje i kreiranje centara izvrsnosti koji bi okupljali one koji su motivirani i hoće učiti i napredovati i profesora koji hoće educirati – to bi bilo dobro za sve nas! Ovako, svako za sebe, jako smo mali, gotovo beznačajni.
Za daljnji razvoj i povećanje konkurentnosti, strateški je važno proširenje Evropske unije na ovo naše područje. Pogledajmo primjer Kine, koja je uz pomoć jeftine radne snage stekla znanje Zapada, razvila ga i postala jača od samog Zapada.
Kada govorimo o stranim investitorima, prvenstveno mislim na transfer znanja. Često čujem kako poduzetnici širom regije kritiziraju državne lidere zbog privilegija koje daju stranim firmama. Oni imaju pravo, s jedne strane. S druge, trebali bismo prepoznati prilike za nadoknadu onoga što smo propustili posljednjih 30 godina. Vidimo da su nas drugi prestigli, unatoč napretku početkom 2000-ih. Uloga stranih kompanija, kao i naših kupaca, nije samo da nam daju ugovore, nego i da izvrše transfer znanja. Da, u saradnji s njima, odgajamo radnike, inženjere, nas same kako bismo svi bili konkurentni na svjetskom tržištu.
Nedavno smo posjetili firmu u Kragujevcu, koju je izgradio naš njemački partner. To je vrhunska tvornica za proizvodnju dijelova, i iako subvencije možda pomažu, suština je u tome da će taj partner zaposliti stotine radnika, surađivati sa školama i pomoći u obrazovanju kadra koji prati svjetske standarde. Međuregionalna suradnja je ključna, jer uz zajedničku strategiju možemo postići mnogo više i to puno brže.
Jasna demografska politika, jačanje pravne države, zdravo obrazovanje tri su stuba države koji mnogo oblikuju industriju. Kako procjenjujete odnos između države i privrede? Čega nedostaje za kvalitetan dijalog i, u konačnici, vidljiv pomak?
Ovo su moje teme. Nanosimo veliku nepravdu našoj djeci. I tu ne bih okrivljavala samo državu, nego i roditelje koji podcjenjuju kapacitete i mogućnosti svoje djece. Samo roditeljima koji djecu intelektualno podcjenjuju, koji djecu ne vole, može biti jedini cilj da djetetu kupe diplome i smjeste ga u državnu instituciju. Djeci treba dati bolje obrazovanje i bolju šansu da razvijaju svoje vještine i intelekt.
S druge strane, u politici je previše ljudi koji nisu imali nikakav kontakt s privredom, uopće ne razumiju ekonomiju, ekonomske lance i prave potrebe privrede. Već više od osam godina sam član Federalnog udruženja poslodavaca. Prije nisam imala jasnu sliku o njihovom djelovanju. Kad sam se uključila u rad, vidjela sam da se odgovorno, savjesno i konkretno bave važnim temama i dostavljaju prijedloge vladama i sindikatima. Hoću reći, znam da ima mnogo neodgovornih poslodavaca, ali isto toliko ima i odgovornih, i trebamo raditi na tome da odgovorni budu primjer ostali ma kako se radi. Također, ne možemo uvijek okrivljavati ni Vladu FBiH ako kantonalni nivoi ne obavljaju svoj posao. Vidjeli smo da, kad postoji volja, u nekim kantonima su problemi o kojima mi ovdje govorimo riješeni. Dakle, ako se hoće, problemi se mogu riješiti.
Često imam osjećaj da mi nemamo državu! Tačnije, imamo je samo kad je potrebno poreze platiti. A kad ona treba učiniti nešto za građane, izostaje osjećaj da ta država postoji i radi za nas. Obrazovanje je posebna tema; ne mislim samo na klasično obrazovanje koje se srozalo na najniži mogući nivo, nego i na reformu obrazovanja koja bi djecu pripremila za sve nove promjene i tehnologije. Djeca, kojoj smo uskratili sve ono što djeca u inostranstvu imaju, moraju doći u natjecanje upravo s njima. I pritom ne govorim o ekstremima, nego o prosjeku. O prosjeku treba najviše voditi računa jer to je najbrojniji dio društva.
Zvučite kao da zamjerate akademskoj zajednici? Prethodno ste, ne jednom, ukazivali na jaku tradiciju znanja, ratom narušenu i prekinutu, te na nedovoljno kvalitetno obrazovanje. Kako obnoviti tradiciju i postići univerzum znanja?
S ratovima nam je došla i devastacija znanja.
Znanje nam više nije potrebno. Kako je to moguće? Obrazovne ustanove ne smiju biti profitabilne! To bi morale biti neprofitabilne ustanove koje višak novca ulažu u razvojne projekte, a mi svjedočimo kako fakulteti prikazuju pet i pol miliona dobiti. Promijenio se sistem vrijednosti. Prije je politika države bila takva da su majstori i obrazovani radnici bili cijenjeni, kao i sport i umjetnost. Takva je bila politika države: državi je trebao obrazovani radnik.
Kad je završio Drugi svjetski rat, preko 75 posto stanovništva bilo je nepismeno na području bivše države. U jeku rata oni započinju opismenjavanje stanovništva. U knjizi o izbjegličkom logoru u El-Shattu navodi se kako su opismenjavali stare bake i djede, izbjeglice iz Dalmacije, koji su prvi put u životu pisali pisma svojoj djeci. Bili su nepismeni! A onda imate tog Emeriha Bluma! Dakle, ta generacija je iz ničega stvorila nešto. Mi to sada uništavamo, taj potencijal i znanje!
To mi je nevjerovatno, i zato sam posebno ljuta na tu akademsku zajednicu, kako su srozali vrijednost znanja prodajom diploma. Pazi, to je kao lančana reakcija — zašto bi se neko dijete mučilo i studiralo strojarstvo ili bilo šta drugo, kad može lako kupiti diplomu? Nemamo mi ni elitu ni akademsku zajednicu, nemamo. Oni su zaboravili biti to, možda su nekad i bili. Ali sada su zaboravili biti.
Vaš pristup poslovanju protkan je obuhvatnom i svevremenom životnom filozofijom: živjeti i raditi misleći dobro drugima. Ljubiteljica ste umjetnosti, često ističete važnost kulturološkog identiteta i naslijeđa. S druge strane, u industrijskim krugovima često se može steći utisak kako je industrija sama sebi svrhom. Možemo li kao društvo, kao ljudska bića bez onog što oplemenjuje? I može li i u tom industrija vidjeti svojevrsnu šansu za razvoj svojih ljudi i potencijala?
Mnogo dublji i važniji, identitet koji dolazi prije svih drugih jeste kulturološki. Naši vjerski identiteti nisu naši jedini identiteti, a nacionalni identiteti su često nerealni i mnogo toga, kad o tome govorimo, nema veze s razumom. Paradigme koje su nas uvele u ove probleme pomaknule su fokus s bitnih stvari na nevažno. Jednom, konačno, trebamo prestati s tim, jednom se trebamo ispričati jedni drugima za sve što smo loše učinili, nepravdu koju smo nanijeli, za ubistva. I oprostiti! Oprost je ono što nas vodi emotivno naprijed, oprost oslobađa. Nije oprost da stalno grebeš stare rane! Žrtvama treba dati pijetet koji im pripada, a ne im ga politizacijom oduzimati. Politizacijom im oduzimamo svaki pijetet, žrtvama koje zaslužuju dužno poštovanje. A mi svakodnevno svjedočimo da svako veliča svoje zločince. Čovjek ostane zgađen! Zločin je zločin. Nema naciju, nema vjeru, zločin je jednostavno – zločin. A onaj ko ga je počinio – on je zločinac.
Ranije, cilj je bio imati obrazovanog radnika. A, danas to nikome nije cilj, i to je problem! Imam običaj reći da nikad nije bilo više vjere, a manje morala; nikad više petica, a manje znanja. To je najbolja slika onoga što smo napravili i kako smo srozali sistem vrijednosti, pretočili ga u nešto gdje se dešava eutanazija mozga, pameti. U takvom okruženju ne možemo se razvijati ni mi ni naša djeca.
Ne mogu dovoljno izreći koliko je kulturno naslijeđe važno. Iščitala sam sva djela Ive Andrića. Kao srednjoškolka i studentica, mislila sam da je Krleža bolji, da on zaslužuje Nobelovu nagradu. Kad sam pročitala Andrićeva djela, jasno mi je zašto ju je on dobio – dublji je, ljudskiji. Uopće, doći na ideju da je most glavni lik knjige kroz koju prolaze životi, vojske, stoljeća, fascinantno je. Za kraj, koliko sami sebe cijenimo, toliko će nas i drugi cijeniti. Koliko mi pljujemo po prethodnicima, toliko će naša djeca po nama. I, ako ne poradimo na vlastitom kulturološkom identitetu, nema nam pomaka dalje na kulturološkoj ljestvici.
