Pita me nedavno baba Seja radim li puno i odmaram li.
Kaže, nasikirala se nešto, ne viđa me.
Mislim se, odmaram baba, vikendom igram Playstation i ljeti zapalim na more 7 dana.
Na zimovanje ne idem jer imam dvije lijeve noge, ali su bar čitave, što nakon skija vjerovatno ne bi bile.
Klima baba glavom, vidno nezadovoljna.
Ona je u periodu „dok je Bog po zemlji hodao“, išla jednom godišnje u banju Gatu kod Bihaća.
Ako izguglamo banju Gatu, Internet kaže: Lječilište Gata posjeduje drugu po kvaliteti vodu u Evropi, odmah poslije Vishy banje u Francuskoj, što je potvrđeno i kroz ispitivanja.
To poređenje bi neupućenom posmatraču reklo da smo mi neki nobles, pa da je baba pičila samo na elitna mjesta.
Ne, bilo nam blizu kuće.
– Baba, koliko si imala godina kad si prvi put u banju otišla?
– 35.
– Pa mlada si bila, što tako rano, jesi imala nekih problema?
– Jok, bila umorna od zemljoradnje.
– I šta, zapališ u banju svake godine 7 dana, nešto kao godišnji? Što nisi išla na more?
– Majko, na more samo neznalice idu. Banja ti je prava stvar, imaš masaže, blato i one bazene da se kiseliš.
– Nakon banje nazad u svakodnevnicu, pun gas?
– Onda još jedno 7 dana ležim kući, da se malo odmorim od banje, onda tek idem raditi.
Baba je čitav život bila poljoprivrednik i domaćica, nije imala kreiran korporativni wellbeing plan, kao ni FitPass, teretanu u kancelariji, ili na šta sve danas trošimo pare u ime wellbeing-a, samo da se stavi u zapisnik.
Zdravom seljačkom logikom, radilo se puno i teško, nije se puno odmaralo, ali kada se odmaralo nisu se birala polovična rješenja, nego se stvarno izmicalo u stranu dok se baterije ne napune. Bar kod mojih na selu.
U istom tom univerzumu, ja na more nosim službeni laptop.
Da se razumijemo, niko to od mene ne zahtijeva, niti će posao propasti dok se 7 dana kiselim u nekom plićaku u Dalmaciji. Ali sama pomisao da se nešto na poslu desi, a ja kao najbitniji (u svojoj glavi) da ne mogu da odreagujem, mi stvara šampionsku nelagodu.
Bus Faktor
Bus faktor je mjera kojom se utvrđuje koliko bi vaš posao trpio da vas danas na putu do posla udari autobus i ne pojavite se više nikad.
Zvuči morbidno, ali izguglajte, ima i kompleksnija definicija za one koji žele da nauče više. 🙂
U našim glavama, uglavnom mislimo da smo najbitniji i da naš posao opstaje isključivo zbog nas i našeg doprinosa.
U većini slučajeva taj subjektivni osjećaj ne korelira sa realnošću, i što se kaže „koga nema, bez njega se može“.
Svi smo doživjeli da iz tima ili kompanije ode neko jako bitan, pa eto, i dalje se radi.
Možda se ne radi istim intenzitetom, kvalitetom ili nekom drugom jedinicom mjere, ali eto, radi se.
Nabijanjem pritiska samom sebi da sve moraš, i sve moraš odmah-sada-odmah, svaki dan potpiruješ vatru koja dovodi do pregorijevanja. A onda nikom nisi koristan, ponajmanje sebi i svojima.
Trčeći konstantno i bez mjere za kojekakvim ciljevima, brojevima, planovima, prođe ti život ubudale.
Šta će ti plata 10 000 Eura kad je nemaš kad potrošiti?
Umjesto zaključka
Nemojte nositi laptop na godišnji, samo sikirate ekipu iz IT-ja da će vam ga neko maznuti u Makarskoj kod one babe gdje noćite.
I da, Gata se poprilično raspala zadnjih godina, ajte u Vishy u Francusku, šta vam teško?
