Da, dobre vođe su autentični – evo šta to zapravo znači

Brojala sam koliko često se riječ autentičnost pojavljuje u poslovnim novinama, bilo u naslovima ili glavnim paragrafima, njena upotreba je eksplodirala u posljednjih desetak godina i više.

Ukoliko odete na Amazon, može pronaći preko 40 000 knjiga o tome kako biti autentičniji. Jasno je da imamo problem ako moramo potrošiti toliko novca samo da bismo bili svoji. Ali trošak, koliko vidim, nije samo za naše džepove.

Dopustite mi da objasnim. Predajem u London Business School i istraživala sam ljude koji dolaze do onoga kako ja to nazivam „ono što vas je dovelo ovdje, neće vas odvesti tamo“. To su trenutci kada shvatite šta god vas je u prošlosti učinilo uspješnim ili vas tamo odvelo neće vam omogućiti da napredujete, i čak možda će vam stati na put.

Na primjer, recimo da ste fantastični da donosite rezultate vlastitim naporima, ali sada morate donositi rezultate preko drugih ljudi. Ili ste nevjerovatan analitičar koji je unaprijeđen ali vaša tehnička genijalnost sada staje na put vašoj sposobnosti da jednostavno komunicirate s ljudima koji nemaju istu tehničku obuku kao i vi.

Ono što je zeznuto kod ovih prelaza nije da je nove vještine teško naučiti, već da su stare postale srž naših osjećanja o tome ko smo, našeg identiteta. Kao rezultat toga, ako se ne držimo njih čini se da smo nekako neautentični, stoga mi zaglavimo.

Evo primjera. Anna, jedna od osoba s kojima sam razgovorala tokom istraživanja, bila je izvršna direktorica osrednje kompanije za transport. Dovedena je izvana da bi preokrenula kompaniju, i uspjela je. Rezultati su bili sjajni i profitabilni. Prikupljala je prihode i izvršavali su operacije, ali ona je uvijek imala nesuglasice s predsjednikom kompanije.

To se odigravalo na njihovim sastancima odbora, gdje su se sukobljavali. U osnovi, on je želio da ona komunicira sa zaposlenicima na inspirativan i privatan način. To je bio njegov stil, dok je ona bila tipični inžinjer koji komunicira putem “brojeva”.

Dok sam je slušala kako razgovora o njenim frustracijama, rekla sam: “Djeluje mi da ono što on govori jest da sljedeći put kad budete imali ključni sastanak, možda da razmislite da ispričate neke lične priče ili anegdote o nečemu važnom što vas je naučilo načinu na koji razmišljate umjesto da vodite proračunske tabele kao što to obično činite”.

Samo me hladno pogledala i rekla: “Danas smo u opasnosti da nas očaraju ljudi koji se poigravaju s našim reptilskim mozgom. Za mene je to manipulacija. Naravno, ja mogu ispričati priču, ali ako je priča previše očita, ne mogu se natjerati na to”.

Sada je pitanje: Da li je Anna autentična? Pa da. Ali da li je Anna stroga? Da.

Pa, kako znate razliku? I šta bi ona trebala učiniti? Zar ne bi trebala biti iskrena prema sebi? Zar ljudi ne žele da njihove vođe budu autentične?

Pogledajmo neke od načina kako definišemo autentičnost i vidjeti ćemo mogu li nam pomoći da riješimo neka od ovih pitanja.

Najčešči način na koji mi definišemo autentičnost jeste iskrenost prema samom sebi. Ali to nameće pitanje: Istina prema kojem licu sebe? Prema starom ja, današnjem ja ili možda budućem ja? A ako je to vaše staro ja ili današnje ja, znači li to da biti autentičan osuđuje da budeš što si oduvijek bio?

Naravno da ne. Često ćemo biti vjerni onoj strani sebe kojoj želimo da postanemo ili ambicioznoj strani sebe – o tome govorimo kad kažemo “pretvaraj se dok ne uspiješ”.

Ali Anna ne teži da bude motivaciona govornica, ona ne želi biti jedna od onih kojima je stil važniji od sadržaja.

Drugi način na koji definišemo autentičnost je biti iskren – drugim riječima, govoriti ono što mislite i misliti ono što govorite. Ispostavilo se da riječ “sincere” (iskren) ima zaista zanimljivo porijeklo. Dolazi od Latinskih riječi “sine” – bez i “cera” – vosak što bi zajedno značilo “bez voska”.

Ta fraza potiče iz starog Rima gdje je bilo uobičajno da trgovci statuama voskom sakrivaju sve nedostatke na svojim kipovima. Skrupulozniji trgovci i oni koji nisu željeli biti nepošteni objesili bi natpis ispred svojih trgovina s natpisom “Sine Cera”.

Za Annu, brojevi su bili iskreni i predstavljanje bilo čega drugog bi bilo kao da igra igru. Ali svi znamo da prvi princip kvalitetne komunikacije je prilagođavanje publici. Kada ste novi u tome ili vam nije ugodno, vi insistirate – kao što je Anna učinila – da bi brojevi mogli pričati sami za sebe.

Treća definicija autentičnosti je da znaš svoje vrijednosti. Za Annu, vrijednost sadržaja u odnosu na stil bila je normalan način funkcionisanja. Kada bi se vratili do njenog usavršavanja u inžinjerskoj školi, sigurna sam da nisu imali nikakve kurseve o umjetnosti pričanja dobre priče. Ali kada smo se upoznali, ona i ja, ona više nije radila kao inžinjer – sada je bila izvršna direktorica – i bio joj je potreban puno veći repertoar.

Anna je bila klasični primjer onoga što ja nazivam ” paradoks autentičnosti”. To je kada se nađete pred izborom između toga da bude svoji ili da radite ono što je potrebno da budete produktivni. Morate odabrati jedno ili drugo.

Želite napredovati ili biti uspješni i imati veći utjecaj, ali poput Anne, pomalo ste ambivalenti oko tranzicije i pomalo uplašeni. Morat ćete žrtvovati svoje vrijednosti i svoj integritet, a ne želite da to radite kao svi oni ljudi koji su dolazili prije vas, a koji su bili manje iskreni.

Cijela situacija izaziva onu verziju vas, koja vam je najkonzervativnija i najopreznija, a to nije ni autentično niti postiže ono što najviše želite postići. Ali držiš se toga, jer se osjećaš moralno opravdano da budeš autentičan.

Pa, kako izaći iz ove rupe? Šta uraditi? Otkrila sam da ne možete smisliti svoj izlaz iz paradoksa autentičnosti, već morate djelovati tako što ćete na novi način razmisljati o sebi.

Evo još jednog primjera, a on dolazi iz vlastitog iskustva. Kad sam prije mnogo mjeseci započela svoju karijeru kao profesor, pošteno je reći da sam bila mrzovoljna kao učitelj i bila sam na dnu bačve u pogledu ocjena. Štaviše, nisam se zabavljala dok sam držala nastavu.

Mnogo ljudi mi je pokušalo pomoći i uvijek su mi davali isti savjet koji svi dobivamo kad nam je teško: “Samo budi svoja.” Ali koliko sam mogla skontati, to je i bio problem. Bila sam previše zatvorena u sebi, neiskusna i uplašena.

Jednog dana došao mi je kolega da mi pomogne i dao mi je drugačije savjete. Rekao je: „Kada uđete u tu sobu, morate misliti da je arena i morate je posjedovati. Trenutno ulazite tamo kao da se ovdje radi o sadržaju onoga što morate pružiti, znanje, istraživanje i ideje. Dopustite mi da vam kažem da to nema nikakve veze s tim – ovdje se radi o tome da svojim prisustvom posjedujete prostor.

Jedini način na koji ćete svakom studentu koji tu sjedi jasno staviti do znanja da je ovo vaš prostor, a ne njihov, je da obilježite svoj teritorij u svakom od četiri ugla tog amfiteratra. Otiđite do zadnjeg reda. Tu sjede oni koji najviše uznemiravaju, misle da su na sigurnom i da ne možete vidjeti šta oni rade. Otiđite do gore i pogledajte šta rade. Da li vode bilješke? Da li su fokusirani? Jesu li spremni? Rade li nešto drugo?

Upoznajte ih, jednog po jednog. Čak i ako sjede na srednjem sjedalu redu, dođite do tamo i razgovarajte s njima. Pokažite im da znate da je to vaša soba, a ne njihova. ”

Šta misliš, koliko malo sam željela poslušati njegov savjet? Više mi se sviđalo da ostanem budna cijelu noć pripremajući se za to. No u jednom trenutku sam bila dovoljno očajna da pokušam. Nije odmah upalilo. Neki studenti nisu željeli da se suočavam s njima, ali sam dobila njihovu pažnju. Počela sam ih bolje upoznavati, naučila sam više o tome što ih zanima, i saznala sam više o onome šta su željeli od časa.

Na kraju, moj mali eksperiment je promijenio dvije važne stvari: kako sam vidjela svoj posao i kako sam sebe vidjela. Prije sam svoj posao doživljavala kao da pružam ono što trebaju znati. No, to mi je promijenilo razmišljanje o tome kako mogu stvoriti uslove da povećam angažman i učenje.

I to me oslobodilo. Prije ovoga, sebe sam doživljavala kao introvertiranog, ozbiljnog akademika. Poput Anne, nisam bila jedna od onih koji se bave info-zabavom i glupim teatrom. Međutim, kako sam počela spoznavati moć nastave na ovaj novi i drugačiji način, počela sam uviđati vrijednost toga. Skontala sam da mogu biti dobara u tome – i da bi mi to moglo pomoći da ostvarim ono što sam željela.

Godinama kasnije, vidjela sam kako sve više ljudi uspješno pristupa eksperimentisanju i učenju. Počela sam kopati po opsežnijoj definiciji autentičnosti, a ispostavilo se da riječ „autentičnost“ dolazi od grčke riječi „authenteos“ što znači „ono što radite vlastitim rukama“.

Odatle se razvilo značenje “biti autor”, djelovati prema vlastitom autoritetu i na kraju biti sam autor. To je definicija koju su izgradili humanistički psiholozi koji su zainteresirani za samoaktuelizaciju. Autentičnost nisu doživljavali kao osobinu – nešto što ili imate ili nemate – već kao proces da postanete samostalni, proces cjeloživotnog učenja o sebi.

Zapamtite: Učenje znači raditi stvari zbog kojih se ne osjećate ugodno, jer još ne znate kako se rade. To bi moglo izgledati kao kad Machiavellian označava četiri ugla sobe kada ste intovertirani akademik. Ili pričati dugu emotivnu priču kada ste osoba koja priča pomoću brojeva.

Zbog toga ti pomaže da se igraš sa svojim osjećanjima. Pod tim ne mislim na pristup prema poslu. Jer većina nas kad radi je ozbiljna i usmjerena prema ciljevima.

Ali kad igrate, zaigrani ste. Slobodni ste eksperimentisati i isprobati nove stvari. Ako ne uspije, pokušajte nešto drugo. Ne obavezujete se da ćete biti bilo koja osoba, ponavljate. Shvatite to kao brzu izradu prototipa – ali sami sa sobom.

Sljedeći put kad se suočavate sa trenutkom “ono što vas je dovelo ovdje, neće vas odvesti tamo”, imat ćete izbor koju definiciju autentičnosti ćete zadržati za sebe. Hoćete li favorizovati nesigurno, konzervativno ili historijsko ja? Ili ćete odabrati da naučite i djelujete na način da zaista postanete autentični?

Članak „Yes, good leaders are authentic leaders – but here's what that actually means“ autora Herminia Ibarra-e preveden je sa Ideas.ted.com