Mozak često funkcioniše na način da se opire onome što ustvari želimo

Nešto zanimljivo se desi u ljudskom mozgu kada dobijemo ono što želimo.

Kada zamišljamo koje ciljeve želimo ostvariti, često to radimo s očekivanjem da će nam oni na neki opipljiv način podići kvalitetu života i da ćemo jednom kada stignemo na to mjesto biti u mogućnosti da se opustimo.

Nekako kao da ni o čemu ne mislimo. Opustimo se u životu. Pustimo stvari, bar neko vrijeme.

To nije ono što se zaista dešava.

Neurološki, kad dobijemo nešto što zaista želimo, jednostavno počnemo željeti više. Novo istraživanje o prirodi hormona dopamina – za koji se ranije vjerovalo da je pokretačka snaga iza želje, požude i sticanja – dokazuje da je puno složenije nego što se ranije mislilo.

U knjizi Molecule of More, Daniel Z. Lieberman objašnjava da su stručnjaci koji su proučavali ovaj hormon otkrili da bi se, kada bi pojedinac došao do onoga što je jako želio, val dopamina smanjio nakon tog sticanja. Ispostavilo se da dopamin nije hemikalija koja vam pruža zadovoljstvo, već hemikalija koja vam pruža zadovoljstvo da želite još.

Dakle šta je, veliki, ogromni cilj na kojem radite? Doći ćete tamo, a onda će se pojaviti još jedna planina za mjerenje.

To je jedan od mnogih razloga što duboko u sebi sabotiramo ono što zaista želimo. Instinktivno znamo da nam „dolazak“ zapravo neće dati mogućnost da se uzdržimo od života, već će nas samo natjerati na još. Ponekad se ne osjećamo spremni za taj izazov.

Dakle, dok smo na putu, toksični kokteli neuroloških predrasuda počinju se gomilati jedni na druge, a mi počinjemo negodovati, osuđivati, pa čak i ocrnjivati predmet svoje najveće želje.

Šta se događa kad počnemo loviti ono što stvarno želimo:

Odupiremo se obavljanju posla koji je potreban da bismo ga zapravo dobili, jer se toliko plašimo da ga nećemo obaviti, bilo koji neuspjeh natjera nas da odustanemo od truda i ‘stisnemo se’.
Kad prođe toliko dugo, a da nemamo ono što stvarno želimo, stvaramo podsvjesne asocijacije između toga što imamo i „bivanja lošim“, jer smo osuđivali druge jer to imaju.
Kad to dobijemo, plašimo se da ćemo to izgubiti toliko jako da to odgurenmo od sebe kako ne bismo morali osjetiti bol.
Tako smo duboko upleteni u mentalno stanje „želje“, da se ne možemo prebaciti u stanje „imanja“.

Dakle, razjasnimo ovo.

Prvo, kada nešto mnogo želimo, to je često zbog toga što imamo nerealna očekivanja. Zamišljamo da će nam to na neki strahovit način promijeniti život, a često to nije slučaj.

Kada se oslanjamo na neki cilj ili životnu promjenu kako bi nas „spasila“ na neki nerealan način, svaki incident neuspjeha potaknut će nas da prestanemo pokušavati. Na primjer; ako smo apsolutno sigurni da će nam romantični partner pomoći da prestanemo biti depresivni, bit ćemo izuzetno osjetljivi na odbijanje, jer se zbog toga osjećamo kao da nikada nećemo preboljeti depresiju.

Naravno, očito je ovdje pitanje da je zabavljanje postupak pokušaja i pogrešaka. Prvo morate pasti da biste uspjeli.

Tada, za sve vrijeme koje provodimo nemajući ono što želimo, poput romantične veze, naš mozak mora opravdati i potvrditi svoj životni stav kao oblik samozaštite. Zbog toga nesvjesno klevetamo one koji imaju ono što mi želimo. Umjesto da smo nadahnuti njihovim uspjehom, sumnjamo u njih. Postajemo sumnjičavi prema vezama, budući da smo toliko ljubomorni na tuđu sreću da pretpostavljamo da se oni pretvaraju u tome ili da ljubav „nije stvarna“ ili da će na kraju ipak doći do raskida.

Ako se dovoljno dugo čvrsto držimo tih uvjerenja, pogodite što će se dogoditi kad napokon dobijemo odnos koji stvarno želimo? Naravno, sumnjat ćemo u to i pretpostaviti da će i to propasti.

To se događa kada ljudi odgurnu druge ili odustanu od svojih velikih snova čim se pojavi nešto izazovno. Kad se toliko plašimo da ćemo nešto izgubiti, obično to odgurnemo od sebe, kao sredstvo samoodržanja.

Recimo da radite kroz ograničavajuća uvjerenja koja stvaraju veliki otpor u vašem životu i na kraju sebi dopustite da sagradite i imate stvari koje stvarno, stvarno želite. Dalje, pred vama je posljednji i najiskusniji izazov, a to je prelazak iz „načina preživljavanja“ u „napredni način“.

Ako ste veći dio svog života proveli u stanju u kojem se „samo snalazite“, nećete znati kako se prilagoditi životu u kojem ste opušteni i uživate u njemu. Odupirat ćete se tome, osjećati se krivim, možda prekomjerno trošiti ili zanemariti odgovornosti. U svojoj glavi „uravnotežujete“ godine poteškoća s godinama potpunog opuštanja. Međutim, to ne funkcioniše.

Kada smo toliko duboko upleteni u osjećaj „želje“, postaje izuzetno teško prilagoditi se iskustvu „imanja“.

To je zato što je svaka promjena, ma koliko pozitivna bila, neugodna dok se ne upozna.

Teško je prepoznati načine na koje smo toliko duboko skloni samopotvrđivanju, a na kraju iz ponosa stojimo na svom putu. Još je teže priznati da su vrlo često stvari na kojima zavidimo drugima fragmenti naših najdubljih želja, onih koje sebi nećemo dopustiti.

Da, vaš mozak je predisponiran da želi veće i više. Ali razumijevanjem njegovih procesa i tendencija možete nadjačati programiranje i početi upravljati vlastitim životom.

Originalan članak možete pročitati na linku.