Bila je to posljednja trka skijaške sezone. Moj sin Daniel, star 10 godina, bio je na startnoj liniji u namjenskom odijelu, kacigi i zaštitnim naočalama, čekajući signal.
“3 … 2 … 1 …” povikao je čuvar linije i nestao je u tren oka, gurajući svoje skijaške štapove kako bi dobio zamah. Jedna po jedna, svaka motka srušila se na zemlju kada je prošao pored nje. Kako se približavao kraju, čučnuo je u aerodinamični položaj kako bi skratio nekoliko milisekundi svog vremena. Prešao je ciljnu liniju —48,37 sekundi nakon starta – teško dišući. Razveselili smo se i zagrlili ga.
Ali nije se smiješio.
48,37 sekundi postavilo ga je na solidnu sredinu čopora.
Imao sam trenerske ideje. Ideje kojim bih mu pomogao da bude brži. Dok sam bio izvršni i liderski trener, bio sam trener skijanja vikendom i bio sam skijaški trkač u njegovim godinama. Ali čuvao sam povratne informacije, zagrlio ga ponovo i rekao mu da ga volim. To mu je u tom trenutku trebalo.
Kasnije sam ga ipak pitao kako se osjeća u tom momentu.
“Nikad nisam u prvih 10.”
Ovo je osjetljiv teren – treniranje vlastite djece – i birao sam pažljivo svoje riječi.
“Imam dva pitanja za tebe”, rekoh. “Jedno: Želiš li to uraditi bolje?”
Ako je odgovor “ne”, onda bi pokušaj treniranja bio suluda ideja (greška koju sam učinio u prošlosti).
“Da”, rekao je.
“Evo mog drugog pitanja Da li si voljan osjetiti neudobnost ulaganjem više napora i isprobavajući nove stvari koje će biti čudne i drugačije i neće djelovati odmah?”
Neko je vrijeme šutio i pustio sam da zavlada tišina. Tišina je dobra. To je zvuk razmišljanja. I ovo je bilo važno pitanje za Daniela da razmisli..
Vjerujem – i moje iskustvo treniranja stotina vođa u stotinama različitih okolnosti dokazuje – da svatko može biti bolji u bilo čemu. Ali da biste bili bolji – i kako biste bili produktivno trenirani – trebate iskreno odgovoriti “da” na oba ta pitanja.
Možda želite biti nadahnutiji vođa. Ili se više povezati s drugima. Možda želite biti produktivniji ili utjecajniji. Možda želite biti bolji komunikator, utjecajniji predavač ili bolji slušatelj. Možda želite učinkovitije voditi, više riskirati ili postati jači menadžer.
Što god to bilo, možete postati bolji u tome. Ali evo ono što znam jednako jasno, kao što znam da možete biti bolji u bilo čemu: nećete postati bolji ako 1) ne želite i 2) da niste voljni da osjetite neudobnost radeći stvari drugačije.
Jedan stariji lider s kojim sam radio postavljao je odbrambeni zid kada su mu ljudi davali povratne informacije ili kritikovali njegove odluke. Htio je postati bolji, rekao mi je, i bio je voljan da se osjeti neugodno. Stoga sam mu dao vrlo konkretne upute (koje sam i sam naučio od mog prijatelja Marshala Goldsmitha): Sastanite se sa svakim članom vašeg tima i priznajte da ste se mučili sa prihvaćanjem povratnih informacija i recite im da ste odlučni da bude bolje. Zatim tražite povratne informacije – posebno načine na koje možete biti bolji lider – i vodite bilješke. Nemojte reći ništa osim “Hvala vam.”
“Trebao sam svaki mišić na mom tijelu suzdržati da ne uđem u razgovor o njihovim komentarima”, rekao mi je nakon toga. “Pogotovo zato što sam osjećao da me ponekad pogrešno razumiju. Bilo je to više nego neugodno. I zabrljao sam nekoliko puta i morao sam se ispričati. Ali to sam učinio – i nisu prestali govoriti o tome kakva je prijatna promjena bila.”
Učiti bilo šta novo, je po svojoj prirodi neugodno. Morat ćete reagovati na načine koji su nepoznati. Preuzeti nove rizike. Isprobati stvari koje će, u mnogim slučajevima biti frustrirajuće jer neće raditi odjednom. Zasigurno ćete se osjećati neprijatno. Pogriješit ćete. Možda vam je neugodno ili ćete čak osjećati stid, pogotovo ako ste inače navikli na uspjeh – a svi moji klijenti navikli su na veliki uspjeh.
Ako ostanete posvećeni kroz sve to, postat ćete bolji.
Sada postavljam ta dva pitanja prije nego što se obvežem trenirati bilo kojeg izvršnog direktora ili višeg menadžera. To je preduvjet rasta.
Dugo sam sjedio s Danielom u tišini da sam pomislio da je možda zaboravio moje pitanje. Sjedeći u nelagodnosti tog trenutka, shvatio sam da je to novo ponašanje i za mene. Navikao sam uskočiti i pokušati mu pomoći. Sada sam ga iskreno pitao želi li moju pomoć. Iskreno, bio sam uredu kakavgod odgovor da mi je dao – i osjećao sam se pomalo čudno. Ali što sam se više uklapao u tišinu, to mi je ugodnije bilo samo sjedenje s njim – što sam otkrio da volim raditi.
Napokon je progovorio.
“Mislim da je tako,” rekao je, “ali kraj je sezone. Možemo li razgovarati o tome na početku sljedeće sezone? “
“Naravno”, rekao sam, “tada ću te ponovo pitati.”
Originalan članak možete pronaći na linku.
