U ovom članku će biti pojašnjene osnovne metode iskazivanja proizvodnje koje se najčešće koriste u praksi analize, pri mjerenju produktivnosti.
U ranije objavljenom članku “Produktivnost i značaj mjerenja produktivnosti” upoznali smo se sa pojmom produktivnosti te značajem poznavanja i mjerenja produktivnosti kompanije. Jedan od najvećih problema pri mjerenju produktivnosti je taj što proizvodnja kompanija najčešće nije bazirana na proizvodnji samo jedne vrste proizvoda. Za izračunavanje produktivnosti u teoriji i praksi najčešće se primjenjuju sljedeće metode:
Naturalna metoda
Pri mjerenju produktivnosti rada, naturalnom metodom se proizvodnja iskazuje u naturalnim ili fizičkim jedinicama mjere, kao što su: komadi, kilogrami, metri, litri i i sl. u odnosu na rad koji je utrošen.
Ovom metodom može se mjeriti produktivnost rada u onim preduzećima čija je proizvodnja homogena, istorodna (rudnici, fabrika cementa, željezare i sl.), ili ipak u onim preduzećima gdje glavni proizvod učestvuje najvećim dijelom u ukupnoj proizvodnji (pivare, mlinovi, šećerane). Dakle, preduzeće proizvodi samo jednu vrstu proizvoda, koja se kao takva može sabirati i iskazati u naturalnim jedinicama mjere.
Dobiveni rezultati izračunati putem ove metode najprikladniji su izraz produktivnosti rada, pa je takav način izračunavanja potrebno primijeniti gdje god je to moguće.
Naturalno-uslovna metoda
Naturalno-uslovnom metodom može se mjeriti produktivnost rada preduzeća koja proizvode više istih ili srodnih proizvoda, koji se međusobno razlikuju po utrošenom radu, kvalitetu, dimenzijama, izgledu, snazi, nosivosti i sl.
Za potrebe izračunavanja produktivnosti rada ostvarena količina proizvoda ne može se jednostavno sabrati, nego je potrebno svesti na jedan zajednički naturalno-uslovni izraz. Suština ove metode je da se svi proizvodi privremeno (uslovno) preračunavaju u jednu vrstu proizvoda, tako da se odredi proizvod koji je najpogodniji za izražavanje cjelokupne proizvodnje. On se izračunava na bazi utrošenog vremena za proizvodnju pojedinog proizvoda.
Ovom metodom ukupan obim proizvodnje se izražava u prirodnom obliku, ali ne u stvarnoj već u uslovnoj količini. Također izračunati obim proizvodnje se može primjeniti za sve nivoe mjerenja produktivnosti rada u proizvodnim preduzećima.
Nedostatak ove metode ogleda se u otežanom praćenju dinamike produktivnosti rada iz razloga što se potrebno radno vrijeme mijenja po uticajem novih tehnologija i drugih faktora. Zbog većeg broja proizvoda teže je ustanoviti koeficijent ekvivalencije* za svaki proizvod pa se moraju grupisati i određivati koeficijent ekvivalencije za grupu proizvoda. Ovom metodom nije moguće isključiti proizvode koje proizvedu kooperanti i razgraničiti nedovršenu proizvodnju.
*Koef.ekvivalencije = potrebna količina sati po jedinici proizvoda koji je uzet kao uslovni proizvod.
Vrijednosna (novčana) metoda
Ostvarena proizvodnost se množi sa odgovarajućim cijenama, a zatim tako dobivene vrijednosti proizvodnje dijele satima rada. Takav način izračunavanja produktivnosti rada omogućuje vrijednosna ili novčana metoda. Prednost metode ogleda se u tome što se može izraziti ukupna proizvodnost svakog preduzeća. Nedostatak je što u fizičkom opsegu, ako se promijene cijene na tržištu, vrijednost proizvodnje može se povećati ili smanjiti, pa prema tome i produktivnost rada. Takav pad ili porast produktivnosti rada rezultat je promjene cijena na tržištu, a ne rada i zalaganja radnika.
Radna metoda
Radna metoda za potrebe mjerenja produktivnosti je dosta zastupljena u praksi BH kompanija koje svoju produktivnost najčešće mjere u odnosu na tačno utvrđene normative radnog vremena za proizvode. Možemo reći da je ovo trenutno najznačajnija metoda za potrebe BiH i regionalnih kompanija.
Naime, suština ove metode je da se cjelokupna količina proizvoda izrazi u vremenskim normama predviđenim za obavljanje određenih aktivnosti i sve to stavi u odnos sa efektivno utrošenim radnim vremenom za tu proizvodnju:
P=[(Q·Ns)/L]·100%, tj.
P=(Q-Fizički obim proizvodnje u Ns-norma satima/L-Efektivno utrošeno radno vrijeme)·100%
Ova metoda naziva se i metoda norma-sati. Dakle, kao jedinstveno mjerilo se uzimaju normirani ili standardizovani sati prosječno potrebnog rada za izradu jedinice proizvoda. Produktivnost se na ovaj način uglavnom izražava u procentima.
Po ovoj metodi norma-sati rada može se izraziti ne samo finalna proizvodnja, nego i poluproizvodi i nezavršena proizvodnja, zbog čega je ova metoda veoma prikladna za izražavanje ukupne proizvodnje.
Međutim, ona ne daje potpunu sliku o uspjehu poslovanja kompanije, jer se za mjerenje produktivnosti uzima samo rad radnika koji su učestvovali direktno u proizvodnji. Osim toga, svaka kompanija ima svoje norme pa se izračunata produktivnost ne može porediti sa produktivnošću drugih.
U konačnici, da bismo ostvarili glavni cilj – povećanje produktivnost, moramo najprije znati šta to produktivnost jeste, kao i pronaći odgovarajući metod mjerenja i isti primijeniti u praksi. Iako ovaj višedimenzionalni izazov na prvu djeluje nedostižan, uz posjedovanje adekvatne kompanijske kulture i mentaliteta stalog unapređenja poslovanja uspjeh je neminovnost!
