Jesu li decenijama stare nuklearne bombe zaista funkcionalne?

Facebook Twitter LinkedIn

Sravnjeni gradovi, milioni ljudi spaljeni na smrt, a još više izmučeni radioaktivnim padavinama. Ta mučna budućnost može se nekima učiniti čudnom, ali samo zato što nijedna nacija nije detonirala nuklearno oružje u sukobu od 1945. Zemlje uključujući SAD, Rusiju i Kinu posjeduju pozamašne nuklearne arsenale i redovno se prepiru oko toga kako njima upravljati – samo prošle sedmice, Rusija je suspendovala učešće u svom sporazumu o smanjenju nuklearnog naoružanja sa SAD. Srećom, nuklearne bojeve glave uglavnom samo sjede, nepomične i tihe, udobno u svojim silosima i podzemnim skladišnim pećinama. Međutim, ako bi neko zaista pokušao da ih koristi, da li bi definitivno ispalo kako je zamišljeno?

„Niko zapravo ne zna“, kaže Alex Wellerstein, historičar nuklearnog oružja sa Stevens Institute of Technology. U 20. vijeku izvršeno je više od 2.000 nuklearnih testova – ogromnu većinu izveli su SAD i Sovjetski Savez. I dok su oni dokazali nuklearne sposobnosti zemalja, ne garantuju da će bojeva glava vezana za projektil ili neki drugi sistem isporuke danas raditi.

Iznenađujuće, koliko znamo, SAD su samo jednom testirale živu nuklearnu bojevu glavu koristeći živi raketni sistem, davne 1962. godine. Lansirana je s podmornice. Sovjetski Savez je izveo sličan test prethodne godine, a Kina je uslijedila 1966. Nijedna nacija nikada nije testirala nuklearnu bojevu glavu isporučenu interkontinentalnom balističkom raketom. Projektil bi mogao eksplodirati na lansirnoj rampi, objašnjava Wellerstein. Niko ne želi da očisti taj nered.

Ruska invazija na Ukrajinu je, nažalost, još jednom dovela do izražaja bauk nuklearnog oružja. U februaru je ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio da su novi sistemi strateškog nuklearnog naoružanja stavljeni na borbeno dežurstvo, i zaprijetio je da će nastaviti nuklearna testiranja. Bivši ruski ministar odbrane Dmitrij Medvedev posebno je glasno govorio o spremnosti svoje zemlje da koristi nuklearno oružje – uključujući i protiv Ukrajine.

Rusija ima oko 4.500 nepenzionisanih nuklearnih bojevih glava, prema Federaciji američkih naučnika, neprofitnoj organizaciji koja se fokusira na sigurnost. Otprilike 2.000 se smatra “taktičkim” – manje bojeve glave koje bi se mogle koristiti na, na primjer, stranom bojnom polju. Prema našim saznanjima, Rusija nije počela da “uparuje” te taktičke bojeve glave sa sistemima za isporuku, kao što su projektili. To uključuje određene sigurnosne rizike, napominje Lynn Rusten iz Inicijative za nuklearnu prijetnju: “Bilo bi zaista zabrinjavajuće kada bismo vidjeli bilo kakve naznake da povlače te bojeve glave iz skladišta.”

Ako se dovedu u pogon, teoretski bi više stvari moglo poći po zlu s ovim oružjem. Kao prvo, sami sistemi isporuke možda nisu pouzdani. Mark Šnajder, bivši član više izvršne službe američkog Ministarstva odbrane, pisao je o brojnim problemima sa kojima se Rusija do sada suočavala sa svojim projektilima tokom rata sa Ukrajinom. Prošlog proljeća, američki zvaničnici su rekli da između 20 i 60 posto ruskih projektila nije uspjelo, bilo u smislu da nisu lansirali ili da nisu pogodili željeni cilj. Međutim, to nije nužno važno, napominje Šnajder. Prilikom ispaljivanja nuklearne bojeve glave s velikim eksplozivnim učinkom, “preciznost je mnogo manje relevantna”, kaže on.

Rusija sigurno ima dovoljno projektila da dovede nuklearno oružje više-manje tamo gdje želi – čak i ako je potrebno više od jednog pokušaja. Ali šta je sa samim bojevim glavama? Moderni termonuklearni uređaji su složeni dijelovi mašinerije dizajnirane da iniciraju specifičnu eksplozivnu sekvencu, koja se ponekad naziva reakcija fisije-fuzije-fisije, koja oslobađa ogromnu količinu energije.

Wellerstein ističe da su neke bojeve glave dizajnirane prije nekoliko decenija još uvijek dio nuklearnog arsenala. S vremenom se njihovi dijelovi moraju pažljivo provjeriti na degradaciju i renovirati ili zamijeniti. Ali određene komponente mogu postati nedostupne zbog promjena u proizvodnim mogućnostima. Na kraju ćete možda morati pronaći zamjenu za neki određeni dodatak ili materijal koji nije u proizvodnji u vašoj bojevoj glavi. Bez testiranja cijelog uređaja, možete se samo nadati da i dalje radi.

Početkom 2000-ih, SAD su se borile da nabave povjerljivi materijal (čija je namjena također povjerljiva), kodnog naziva FOGBANK, za svoje nuklearne bojeve glave. Izveštaji sugerišu da je vojska morala ponovo da nauči kako da napravi ovaj materijal. „Može se zamisliti da bi Rusi mogli imati slične vrste [problema] jer se proizvodnja promijenila“, kaže Wellerstein.

Nuklearne bojeve glave su ponekad napravljene i sa komponentama s nedostatkom. Uzmimo W47, proizveden od strane SAD-a. Oni su unutra imali žicu koju je trebalo izvući da bi se oružje naoružalo. Ali ova žica je imala naviku da postane lomljiva prilikom skladištenja, a često se lomila ili zaglavila u trenutku naoružavanja. Metali unutar bojevih glava takođe mogu postati krhki tokom vremena, s obzirom na intenzivno zračenje kojem su izloženi. A veoma skupe komponente koje sadrže tricijum, izotop vodonika, moraju se prilično redovno zamenjivati, jer se tricijum vremenom troši.

Dakle, nuklearne bojeve glave su zapravo iznenađujuće osjetljive male stvari. A nosioci nuklearnog arsenala imaju ograničene mogućnosti kako da testiraju svoj komplet. Trenutno, većina nacija ne testira žive nuklearne bojeve glave zbog Sporazuma o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnog testiranja (Sjeverna Koreja, koja nije potpisnica, testirala je nuklearni uređaj tek 2017.), iako su u mogućnosti isprobati mehanizme bojevih glava . Međutim, izvještaj američke vlade iz 2020. ukazuje da su Rusija i Kina možda i testirale nuklearne uređaje s ultra niskim prinosom. Takvi napori su nepotvrđeni, ali ova vrsta testiranja bi vjerovatno dala objema nacijama predstavu o tome koliko je njihovo oružje pouzdano.

Također je moguće koristiti lasere i kompjuterske simulacije za modeliranje detonacije bojeve glave. A SAD imaju poseban sistem rendgenskog snimanja koji može snimiti slike velike brzine, koje otkrivaju kako primarni stepen bojeve glave eksplodira i vjerovatne karakteristike nuklearne detonacije. Sistem koristi zamjenu za plutonij u ovim eksperimentima, međutim, tokom procesa ne dolazi do stvarnih nuklearnih eksplozija. “Neke od fizike ovih stvari ne vidite izvan zvijezda”, kaže Wellerstein, naglašavajući izazove koji su uključeni. “Postoji samo inherentna lukavost čak i simulacije ovoga.”

Međutim, pod uslovom da se potrudite da pravilno održavate bojeve glave, one bi trebalo da rade. „Rusija ima snažan nuklearni kapacitet. Često obnavljaju svoje bojeve glave”, kaže Amy Woolf, američka specijalista za politiku nuklearnog oružja. Šnajder je također uvjeren da su ruske nuklearne bombe upotrebljive. Ne bi bilo mudro pretpostaviti drugačije.

Postoji, međutim, ljudski faktor. Pištolj bi mogao biti manje-više siguran da će opaliti – ali hoće li taj vojnik definitivno povući okidač po vašoj naredbi? Teško je predvidjeti šta bi neko uradio u takvoj situaciji, ali stručnjaci koji su razgovarali za WIRED obično se slažu da je komandni lanac ruske vojske prilično lojalan. Zanimljivo, da bi odobrio upotrebu nuklearnog oružja, smatra se da predsjednik Putin – za razliku od američkog predsjednika – zahtijeva saglasnost još dva člana njegove vlade: ministra odbrane i načelnika generalštaba. „Kada se svo troje slože, odlaze“, kaže Woolf. Svi ostali dalje u lancu će vjerovatno slijediti njihov primjer. “Sumnjam da biste dobili pobunu vojnika na terenu.”

Konačno, moguće je da bi neprijatelj Rusije mogao pokušati da sabotira njene nuklearne bombe, možda hakirajući ih ili sisteme od kojih zavise. Ali Schneider se ne bi kladio na to. „Čak i da ste imali sposobnost da to uradite danas, možda nećete imati sposobnost da to uradite sutra. Mislim da to nije baš kredibilno”, kaže on.

Kada je u pitanju nuklearno oružje, vjerovatno je najbolje pretpostaviti da će djelovati. Razmotrite mogućnost da određeni ljudi koji sumnjaju u pouzdanost postojećeg nuklearnog oružja mogu imati jastrijebov motiv. „Čini se da postoji značajan apetit za nastavkom nuklearnog testiranja pod nekim frakcijama Republikanske stranke“, primjećuje Emma Claire Foley iz Global Zero, nevladine organizacije koja radi na eliminaciji nuklearnog oružja.

Međutim, malo je vjerovatno da će se ovo oružje primijeniti. Woolf tvrdi da Putin nema mnogo koristi od upotrebe nuklearne bombe u Ukrajini, bez obzira na to koliko je frustriran zbog sve većeg neuspjeha i gubitaka Rusije. Rusten se slaže. „Kršenje tog tabua imalo bi nevjerovatne posljedice na globalnom, diplomatskom, ekonomskom planu“, kaže ona. “Nema šanse da to ispadne dobro za Rusiju.”

Članak No One Knows If Decades-Old Nukes Would Actually Work autora Chris Baraniuk-a preveden je sa portala Wired.