Kakav je zaista osjećaj biti sam u javnosti

Facebook Twitter LinkedIn

Kada sam prije nekoliko godina predavao diplomski predmet “Singles in Society”, jedan od zadataka je bio da studenti sami izađu na obrok. Studenti su bili potpuno zaluđeni time. Podigli su ulog: morala je biti večera, a ne ručak. A onda su ga ponovo pojačali: nisu mogli donijeti ništa što bi im odvratilo pažnju tokom večere, kao što je nešto za čitanje ili gledanje. Morali su sami da večeraju.

Jedna studentkinja me je nagovorila da je pustim na ovaj postdiplomski, a kada je prijateljima rekla za zadatak, bili su užasnuti. Nisu mogli zamisliti da sami izađu na večeru.

Podiplomski studenti i zgroženi prijatelji studenata, svi su bili na dobrom putu. Njihova intuicija je podržana nizom studija o kojima je izvijestilo par marketinških istraživača. To je među najboljim istraživanjima na tu temu i vrijedi ga ponovno razmotriti sada kada pandemija jenjava u nekim dijelovima svijeta i ljudi se vraćaju u javni život.

Izlazite sami, samo iz zabave? Ne hvala

Ljudi nerado rade stvari, samo iz zabave, u javnosti sami. Upitani o mogućnosti izlaska na večeru ili odlaska u kino u pozorištu, iskazuju veći interes za iskustvo i očekuju da će više uživati ako će ići s prijateljima nego ako će biti sami.

Njihova manjkavost volje se može objasniti, barem djelimično, načinom na koji misle da će ih drugi ljudi gledati. Ako su sami u restoranima ili kinu, misle da će ih drugi pogledati i pretpostaviti da nemaju mnogo prijatelja. Vjerovatno su se zato prijatelji mojih studenata zgrozili pri pomisli da sami izađu na večeru – mislili su da će ih drugi ljudi vidjeti kao gubitnike.Istraživači su otkrili da odbijanje da sami odu u kino (u poređenju sa odlaskom s prijateljima) i očekivanje da će zbog toga biti oštro osuđivani, ne važi samo za ljude u SAD-u. Ljudi u Indiji i Kini dijele istu psihologiju biti sam u javnosti.

Izašli sami sa svrhom (ne samo iz zabave)? To zvuči bolje

Moji učenici koji su insistirali da se zadatak podigne na viši nivo, zabranjujući sebi da ponesu lektiru ili bilo koji drugi privid posla, bili su u pravu u svojoj intuiciji da bi izlazak u javnost samo da uživaju bio teži. Na primjer, u jednoj od studija, učesnici su zamišljali da su u kafiću samo uz piće ili su zamišljali da rade neki posao dok su tamo. I, kao i obično, zamišljali su da te stvari rade sami ili sa prijateljima.

Ako su hteli da budu sami u kafiću, radije su radili. Mislili su da će više uživati u iskustvu dok rade nego kada samo pijuckaju piće. Takođe su mislili da će ih drugi manje suditi (kao osobi koja ima malo prijatelja) kada samo pijuckaju nego kada pijuckaju i rade.

Psihologija se preokrenula kada su zamislili da su u kafiću sa prijateljima. Mislili su da bi više uživali da se svi samo druže nego da rade. Očekivali su da će i drugi na njih gledati pozitivnije, ako se samo druže nego da rade.

Činilo se da je briga o tome šta bi drugi mogli razmišljati bila najvažnija. U drugoj studiji, od učesnika je zatraženo da zamisle da sami ili sa prijateljima idu u kino. Da li su radije gledali film u subotu uveče ili u nedelju? U vrijeme kada je kino bilo puno ili kada nije bilo puno?

Učesnici bi radije išli u pozorište nedjeljom uveče, a u manje gužve, ako bi bili sami. Više su voljeli subotu uveče, i puno pozorište, ako su sa prijateljima. Ljudi koji su sami išli u kino nisu htjeli da budu viđeni, i smatrali su da postoji veća šansa da izbjegnu pažnju drugih ljudi u nedjelju uveče kada je u kinu manje gužve.

Jedna od zanimljivosti ovih studija je da pokazuju da ljudi ne libe uvijek da budu sami u javnosti. U studiji kafića, na primjer, kada su ljudi imali pokriće da rade posao, nisu se toliko ustručavali biti tamo sami. Druga studija je pokazala da kada su ljudi bili u javnosti iz nekog praktičnog razloga, kao što je kupovina namirnica ili vježbanje, oni su zapravo radije bili sami nego s prijateljima.

Sami kod kuće gledate filmove ili igrate video igrice? To je sasvim u redu

Ljudi koji su sami u duši uživaju u vremenu koje provodi nasamo; ne plaše se toga. Istraživanje o psihologiji biti usamljeno pokazalo je da čak i za ljude općenito (ne samo za one koji su sami u srcu) postoje iskustva u kojima se raduju da će sami uživati. Na primjer, ljudi su generalno više zainteresovani za gledanje filmova kod kuće ili igranje video igrica na svojim računarima, sami nego sa svojim prijateljima. Misle da bi na taj način više uživali u tim iskustvima.

Ali čekajte – kako se ljudi zapravo osjećaju kada su sami u javnosti?

U ključnoj studiji, učesnici su regrutovani iz studentskog sindikata da posjete univerzitetsku umjetničku galeriju. Studenti koji su bili sami u studentskom savezu išli su u galeriju sami, a studenti koji su bili sa prijateljem išli su u galeriju sa svojim prijateljem. (To nije idealno, metodološki; slučajni zadatak bi bio bolji.) Umjetnička galerija je imala staklene zidove, tako da su drugi ljudi lako mogli vidjeti učenike dok gledaju izložbu.

Prije nego što su otišli iz studentskog sindikata u umjetničku galeriju, od učesnika je zatraženo da predvide kako će se osjećati. Kao i u drugim studijama, studenti koji su se sami uputili u galeriju mislili su da će manje uživati nego studenti koji su tamo išli sa prijateljem. Takođe su iskazali manje interesovanje za prisustvovanje sličnim izložbama. Takođe, u skladu sa drugim studijama u kojima su učesnici samo zamišljali kakvo će biti njihovo iskustvo, ljudi koji su u galeriju išli sami, više nego oni sa prijateljem, mislili su da će ih drugi ljudi oštro osuđivati.

Nakon što su učesnici proveli vrijeme u umjetničkoj galeriji, ponovo su im postavljana ista pitanja. Gotovo da nije bilo razlika. Učenici koji su sami provodili vrijeme u umjetničkoj galeriji uživali su jednako kao i studenti koji su tamo išli sa prijateljem. Jednako su bili zainteresovani da u budućnosti vide slične eksponate. A razlika između učenika koji su bili sami i onih koji su bili sa prijateljem, u njihovim nagađanjima o tome kako ih drugi ljudi ocjenjuju, bila je manja nego prije.

Moral ovog istraživanja je da se vjerovatno previše brinemo o tome da stvari radimo sami. Mislimo da nećemo uživati u iskustvu, ali možemo uživati u njemu isto kao i sa prijateljima.

Ta zabrinutost koju imamo o tome da nas drugi ljudi oštro osuđuju ako nas same vide kako radimo zabavne stvari u javnosti? To je vjerovatno neopravdano. Moje kolege i ja smo sproveli detaljnu studiju o tome kako ljudi u restoranima ocjenjuju ljudi, ovisno o tome da li su sami ili s drugim ljudima. Slike ljudi koje smo snimili sami ili sa drugima (na primjer, kao par) izazvale su sve vrste srdačnih, ali i pežorativnih komentara. Suština je, međutim, bila jasna. Kao što sam opisao u ova dva posta, generalno gledano, ljudi koji večeraju sami nisu ocijenjeni negativnije nego ljudi koji večeraju s drugima.

Članak „How It Really Feels to Be Alone in Public“ autorke Bella-e DePaulo preveden je sa portala psychologytoday.