Zeleni čelik – budućnost ili bajka?

Facebook Twitter LinkedIn

Industrija čelika jedna je od najvećih emitera na svijetu. Na nju otpada 9% globalne ekvivalentne emisije ugljičnog dioksida (co2), prema Industry Tracker, neprofitnoj organizaciji za istraživanje klime, ili 10% ako ubrajamo i potrošnju energije u sektoru. To nije iznenađenje: proizvodnja čelika je ključna komponenta globalne ekonomije, dok su rudari na početku lanca snabdijevanja neki od najvećih svjetskih kompanija.

Ali kako svijet traži ogromno smanjenje emisija u roku od nekoliko decenija kako bi se usporile klimatske promjene, industrija proizvodnje čelika tek je na početku svog zelenog puta. Događaju se promjene, pri čemu vodik izgleda kao moguća zamjena za metalurški ili koksni ugalj koji se koristi za pretvaranje sirovog željeza u čelik, ali to je još uvijek u nekoj „pilot“ fazi.

Prava zamjena tehnologije koštala bi bilionima, koristeći trenutne procjene, a imovini mnogih proizvođača čelika preostala su desetljeća ekonomskog vijeka osim ako ne dođe do velikih regulatornih promjena koje ih čine preskupim za rad. Samo jedan projekat vodikovog čelika u Švedskoj koštat će procijenjenih 47 miliona dolara (34,5 milijardi funti) i proizvoditi će samo malu količinu čelika u poređenju sa 1 milijardu tona godišnje koje proizvodi Kina.

Ovo je kontekst objave Fortescue Metals Gropu ranije ovog mjeseca da će pomoći proizvođačima čelika da do 2040. godine postignu neto nultu emisiju ugljika. Rudari se također bave poslom s vodikom, tako da žele razviti tržište koje može prodati svoj „zeleni vodik“. Zeleni vodik se proizvodi korištenjem obnovljive energije, za razliku od ‘plavog’ ili ‘smeđeg’ vodika koji se proizvodi korištenjem fosilnih goriva.

Predsjedavajući Fortescuea Andrew Forrest bio je uobičajno krut kada je govorio o planu Fortescuea ranije ovog mjeseca na samitu rudarstva FT, nazivajući vodik (H2) „čudotvornom molekulom“ koja može dekarbonizirati sektore koji se ne mogu priključiti na obnovljivu energiju.

Direktorica Industry Trackera Carole Ferguson rekla je za Investors Chronicle da je potrebna „transformativna“tehnologija da bi se izbacila velika većina emisija iz industrije čelika, koje dolaze iz primarne proizvodnje kada se željezna ruda i ugalj pretvaraju u čelik. Sekundardna proizvodnja uključuje topljenje otpada.

Rekla je da je Fortescue bio „ veoma pametan, uzimajući u obzir vodik“ čime je pomogao i ponudu i potražnju. Ferguson vjeruje da bi potencijalne promjene trgovinskih pravila, kao što je mehanizam za prilagodbu granica i ugljika koji trenutno dizajnira Europska komsija, mogle potaknuti pažnju za čelikom s niskim udjelom ugljika, jer bi dodale carine na čelik proizveden korištenjem tehnologije s velikim emisijama. Ovo će se upotpunosti postići 2026. Kratkoročno gledano, to bi moglo značiti samo čelik napravljen od željezne rude nižeg kvaliteta i koksnog uglja, koji emituje više co2, privlači veće tarife, čineći opcije višeg kvaliteta privlačnijim.

Fortescueov cilj je proizvesti 15 miliona tona zelenog vodika do 2030. godine, a zatim to povećati kako bi do 2040. godine opskrbljivali proizvođače čelika i dostigli neto nulte emisije. Da bi se postigao cilj čak i do 2030. godine, morati će izgraditi ogromne količine novih kapaciteta za obnovljivu energiju. Kompanija je potpisala sporazume u vrlo ranoj fazi s vladama širom svijeta kako bi ovo započelo.

Šta je s ostatkom?

Šef željezne rude BHP, Mike Henry bio je manje optimističan po pitanju vodika kao rješenja za emisije čelika. Govoreći na istom događaju, rekao je da je trenutna ekonomija oko zelenog vodika i proizvodnje čelika „neprivlačna“.

BHP također prodaje koksni ugalj proizvođačima čelika, a Henry je rekao da će efikasnije visoke peći postići poboljšanja emisija. „Imamo sjajan posao visokokvalitetnog tvrdog koksirajućeg uglja“ rekao je on, a također je pokrenuo pitanje proizvođača čelika koji zamjenjuju visoke peći, gdje se rastopljena ruda miješa s ugljem i zrakom kako bi se dobio čelik, rekavši da je to slično kao bacanje novca.

McKinsey pocjenjuje da svaka proizvedena tona čelika ispušta 1,85 tona ugljičnog dioksida, što je ekvivalentno da jedna osoba leti pet puta između Londona I Melburnea, gdje je sjedište BHP-a. Globalna proizvodnja čelika iznosila je 1,86 milijardi tona u 2020. prema Svjetskoj Asocijaciji čelika.

Procijenjeni opseg tri emisije BHP-a za finansijsku godinu koja se završava 30. juna iznosio je 403 milione tona ekvivalenta co2, u poređenju sa 15,9 miliona tona njegovih operativnih tona, pri čemu prerada željezne rude i koksnog uglja u željezarama predstavlja tri četvrtine ovog ukupnog iznosa. Rudari imaju plan da „podrže“ svoje klijente da razviju načine za smanjenje vlastitog intenziteta emisija, uz „široko usvajanje koje se očekuje nakon 2030. godine“.

S obzirom na ogroman izazov, mora doći do velike promjene u razmišljanju da bi se promjena dogodila.

Industry Tracker je ove sedmice objavio izvještaj o europskim proizvođačima čelika i njihovoj spremnosti da postignu neto nultu emisiju ugljika. Na vrhu tabele sa određenom razlikom je bio SSAB, zahvaljujući ogromnom ulaganju u ono što se naziva čelik „bez fosila“ koji će se proizvoditi od 2026. godine.

Ali da bi ova tehnologija zasnovana na vodiku funkcionirala, trebati će joj ekvivalent trećine trenutne švedske opskrbe električnom energijom, a oslanja se na državnog partnera u LKAB-u koji će pomoći u plaćanju projekata od 47 milijardi dolara. Tehnologija pokazuje da se čvrsta željezna ruda, nazvana spužvasto željezo, proizvodi pomoću vodika, a zatim pretvara u čelik pomoću električne lučne peći na obnovljivu energiju. SSAB je rekao da bi ovo bilo 20-30 posto skuplje od čelika koji nije zelen, na osnovu cijena za struju, ugalj i ugljik iz 2017. godine.

Ne radi se samo o izgradnji novih željezara. Veliki ruski proizvođač čelika Evraz (EVR) sa londonske berze ovog će mjeseca pretvoriti postojeću lučnu peć u SAD-u, koja topi čelični otpad, u niskougljičnu operaciju tako što će je priključiti na solarnu elektranu, u partnerstvu s BP-om. Osim što se udaljava od energije na ugalj, Evraz također dobiva konzistentnu cijenu električne energije.

Međutim, veliko je pitanje šta se dešava u Kini. Ferguson iz Industry Tracker-a je rekao da su kineski proizvođači čelika pokazali interesovanje za vodik, dok je Forrest rekao da će nesumljivo „ići tamo gdje je novac“, tako što će ih regulatorno okruženje koje je guralo zeleni čelik dovesti na stranu.

Fortescue bi se mogao pokazati kao figura slična Tesli (TSLA) u ovoj trci, gdje se ogromne ambicije ne postižu uvijek, ali sam opseg plana podstiče ostatak industrije na akciju.

Članak „Green steel – future or fable?“ autora Alex Hamer-a preveden je s Investors’ Chronicle.