Šta je najveća vrijednost svake kompanije?
Ako uzmemo u obzir suštinske sličnosti industrija u kojima radimo, reći ćemo da su to vrhunski prodajni rezultati, ostvareni profit, ostvarene uštede, minimalni procenti škarta u proizvodnji, uspješan plasman proizvoda na tržištu, uspješne marketinške kampanje i sl. vrijednosti. Što nije daleko od istine.
Ali, ničega od navedenog ne bi bilo da nema – ljudi.
Motivisani, posvećeni, energični, veličanstveni u svojim različitostima, inventivni – sve su to ljudi, to je prava snaga. Ljudi čine razliku. Ljudi čine da jedna kompanija bude bolja i/ili uspješnija od druge.
Kada ovako postavimo stvari, onda možda, pitanje iz naslova i nema baš previše smisla. Ipak, koliko god da imamo sklonost romantiziranju stvari, moramo se vratiti u okvire realnog.
I sama sam imala ovakvu dilemu, kada je ekspanzija biznisa jednostavno zahtjevala posvećenu i struktuiranu brigu o ljudima.
Razmišljanja su se kretala od: to je skupo, nemamo vremena, imamo pametnija posla (luksuz), do: ako uložimo dodatnu pažnju upravljanju ljudskim resursima to nam može donijeti bolje rezultate, privući najbolje ljude na tržištu, osnažiti našu poziciju i kao poslodavca i kao ozbiljnog igrača na tržištu (potreba).
Upravljanje ljudskim resursima nije, ne može i ne smije biti skupo.
Najskuplje je imati ljude koji pogrešno rade, a mogli smo ih naučiti ispravnom načinu. Najskuplje je imati nemotivisane ljude, koji ne rade, a mogli smo ih motivisati da najbolje rade.
Ne možemo imati pametnija posla od razvoja naših ljudi. Ne možemo imati pametnija posla od kontinuiranog razvijanja vještina našeg prodajnog tima.
Ljudi (i kompanije) koji ne prate trendove i u skladu sa istima, ne razvijaju svoje vještine i kompetencije, neće imati potrebnu snagu da se izbore sa konkurencijom. Kada konkurencija dobija, mi gubimo (profit, market share, kupce…).
Pogrešan je, a skoro pa općeprihvaćen stav, da je upravljanje ljudskim resursima birokratska zavrzlama i privilegija velikih (uglavnom, sa prefiksom „multi…“) kompanija.
Primjera radi, needukovan prodavač u maloj trgovini, neće znati da kupcu treba ponuditi i neke druge proizvode osim onih koje je planirao kupiti ili je već kupio (propustio je priliku da poveća prodaju); needukovan prodajni zastupnik neće znati da nije dovoljno da od kupca samo uzme unaprijed pripremljenu narudžbu, a bez da uloži dodatni trud da ulista neki novi asortiman ili poveća količine brzorotirajućih proizvoda (niti da to prezentuje kupcu kao uštedu za njega); needukovan konobar neće znati da svojim neprofesionalnim i mrzovoljnim ponašanjem može učiniti da se gost više nikada ne vrati (a, izgubljeni gost će brzo proširiti priču o svom lošem iskustvu); needukovan menadžer neće uspješno voditi tim niti ostvariti ciljeve (a, onda će mu se još i tim raspasti, pa eto i problema sa fluktuacijom)…..mnogo je ovakvih primjera u praksi i našoj poslovnoj svakodnevnici.
Uz svaki navedeni primjer, možemo staviti i nemotivisan, neangažovan, ne iskorištava svoj puni potencijal i td., a sve je to u domenu HRM (Human Resource Management).
Svi naprijed navedeni primjeri, na vrlo jednostavan način ukazuju na to da je upravljanje ljudskim resursima realna potreba svakog biznisa.
Rad sa ljudima, kontinuirano educiranje, motivacija (koja ne mora i ne treba uvijek biti novčana) su obaveza i odgovornost svakog menadžera, direktora, rukovodioca, team leadera.
Predrasuda je da je upravljanje ljudskim resursima samo duboko proceduralna stvar, a koju moramo raditi zato što neko insistira na tome.
Upravljanje ljudskim resursima je svaki razgovor koji obavite sa svojim timom, sa svojim ljudima. Svaki razgovor u kojem ste saznali nešto o njima, pomogli im da riješe neki problem, motivisali ih hvaleći njihove dobre rezultate – sve je to dobra praksa u HRM.
Procedure i pravila su nužne za postavljanje jedinstvenog okvira (koji mora biti podložan promjenama, kako se iste dešavaju na tržištu) za rad, a ne da im robujemo i administrativno ispunjavamo zadatke iz istih, ne osvrčući se na suštinu.
Najveća greška poslovnih organizacija i jeste izrada procedura, pravila i instrukcija u kojima se kasnije guše, koje postanu samo formalna stvar i u konačnici se razvodne do besmisla. Sve što radimo radimo da unaprijedimo sebe, svoje ljude i u konačnici naš biznis.
Tako trebamo postavljati i pravila – da rade za nas, a ne mi za njih.
HR menadžer (inhouse ili outsourced) je osoba koja može unaprijediti cjelokupan biznis, na svim nivoima, u sadašnjosti i budućnosti.
On je nužno potrebna pomoć voditeljima timova (malih i velikih), koji će ih ispravno i blagovremeno usmjeriti i pokazati kako da na najbolji način vode svoje ljude i dovedu ih do izuzetnih rezultata.
Kako sam na početku priče spomenula, i sama sam imala dilemu da li je HRM luksuz ili potreba. Priznajem, u početku sam zaista razmišljala u pravcu „to je luksuz“, ali vrijeme i iskustvo me je jako brzo demantovalo i potpuno promjenilo perspektivu.
Da, upravljanje ljudskim resursima je jedan od najvažnijih fragmenata svakog biznisa, bez obzira da veličinu ili industriju u kojoj egzistira.
I definitivno je potreba, stvarna i suštinska.
