Dženan Ćosić je industrijski (produkt) dizajner. Ono što mu je posao je ispunjenje dječačkog sna. Put ka ispunjenju tog sna počeo je u rodnoj Jablanici, a nastavio se u Sarajevu. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu (ALU UNSA). Dio magisterija je bio na ALU, a dio na Mašinskom fakultetu UNSA. U svojoj generaciji je bio jedan od najboljih studenata Univerziteta, zbog čega je nagrađen univerzitetskim priznanjima.
Njegov dizajnerski rad postao je prepoznatljiv tokom studentskih dana. U tome su mu pomogli i savjeti Mostarca Omera Halilhodžića, dizajnera koji je radio za Volkswagen (VW), Mitsubishi, Mercedes, Ferrari i Škodu. Dženanov talenat su prepoznali mnogi domaći i svjetski brendovi.
Bilo je teško i sad je teško jer sam i dalje na početku. No, ne žalim. Da sam se odlučio baviti elektrotehnikom, sebe bih iznevjerio. Iznevjerio bih svoj dječački san.
Da li je srednja škola bila vrijeme kada si sebi rekao: Da, to će biti moj posao?
Kada sam završavao srednju školu, naravno da sam se pitao šta dalje. Naravno da sam se pitao da li ću se pokajati ako upišem Akademiju, da li ću imati posao. To je bilo utoliko više izraženo zbog članova porodice koji su u “ozbiljnim” vodama i zbog rizika da to što sam bio odlikaš bacim u vodu.
Zaista me bilo strah, posebno zbog toga kada sam saznao da Odsjek za produkt dizajn Akademije likovnih umjetnosti upisuje 10 studenata. Lomilo me to kao osobu u pubertetu, koja se još formira kao ličnost.
I tada sam bio svjestan da je jako teško postati dizajner, posebno kada dolazite iz malog grada i male zemlje. Znao sam da postoje dizajneri iz Bosne i Hercegovine. Među njima je svakako Omer Halilhodžić koji je iz mog kraja. Kasnije sam saznao za Sajdina Osmančevića i još neke. Oni su mi bili pokazatelj da se ipak moguće afirmisati. Međutim, malo je takvih.
Da nisam prelomio u srednjoj školi, čisto sumnjam da bih bio ovo što sam danas.
Strahovao sam od prijemnog ispita na Akademiji, koji je trajao pet dana, i svaki dan je ispit bio od 8 do 14 sati. Kada sam bio na ispitu, konkurisalo je 40 osoba, od čega je 10 primljeno. Dakle, četvrtina. Tada sam shvatio da mi je šest sretan broj. Naime, to je bio moj broj u osnovnoškolskom i srednjoškolskom dnevniku i pogađajte koji broj sam bio na rang listi primljenih studenata!
Roditelji mnogo utječu na svoju djecu. Nekoga “poguraju”, ali kod nekoga to nije slučaj. Moji roditelji su bili otvorenog uma, prepustivši mi da upišem fakultet koji sam želio upisati. Mada i oni su na trenutke sumnjali. To je bio posebno slučaj kod majke dok je otac bio stava: “Sine, ako ti to želiš, upiši”.
Rado bih se vratio u srednju školu da ponovo učim ono o čemu sam učio, ali ne bih volio ponovo biti u nedoumicama u kakvim sam bio tokom srednje škole. I kada bih ponovio, onda bih se posavjetovao s Omerom i Sajdinom, kao što ja sada mogu nekog posavjetovati. Zaista sam uvijek dostupan, posebno preko društvenih mreža, da dam savjet onom ko ga želi.
Jeste teško, ali će se kad tad isplatiti ako to voliš. Mora se isplatiti, ne može biti drugačije.
Koliko je teško postati dizajner u automobilskoj industriji?
Kada sam upisao Akademiju, mislio sam da ću samo dizajnirati automobile. Na početku studiranja malo su mi lađe potonule jer na produkt dizajnu nigdje nije bilo automobila. Niko mi nije davao da radim automobile. Radili smo vazne i nešto drugo. No, kasnije sam shvatio da smo učili dizajn proces. Ipak, uvijek sam od profesora tražio da radim automobile.
Na drugoj ili trećoj godini studija kod profesora Asima Đelilovića, na predmetu Dizajnersko crtanje, imao sam slobodnu vježbu. Tada sam ga zamolio da dizajniram svoj automobil. Zatražio je od mene da ispoštujem ono što se mora ispoštovati po pitanju skica, ali da mogu dodatno napraviti 3D. Kolege studenti su mi govorili da sebi ne otežavam, već da uradim samo ono što se mora uraditi.
Pošto sam veliki Ferrarijev fan, dizajnirao sam sportskog terenca (SUV) ovog proizvođača. Kada sam ga prikazao, to je bio bum na društvenim mrežama. Italijanski mediji su objavili: “Dečko iz Bosne dizajnirao Ferrarijev SUV”, iako Ferrari to ne želi nazvati SUV. Odlučio sam uraditi nešto što bi bilo atraktivno i samim tim zapaženo.
Na Akademiji nisam imao nikoga ko bi mi detaljnije objasnio kako se dizajnira automobil. No, Omer Halilhodžić je na jednom gostujućem predavanju odgovarao na pitanja prisutnih. Tada mi je dao savjet. Spomenuti projekat bih danas potpuno drugačije uradio. Ipak, iz tog studentskog projekta je uočljiva mladalačka svježina i naivnost.
I onda dolaziš do Audija!?
To se dogodilo poslije studija kada se pitaš hoće li te iko zaposliti. Prvo sam imao poteškoća mnogima objasniti čime se bavim. Brojni su oni u Bosni i Hercegovini koji ne znaju da industrijski dizajneri postoje, a Odsjek za industrijski dizajn na ALU UNSA postoji 40 godina. Upravo je Halilhodžić bio u prvoj generaciji produkt dizajnera ALU UNSA. To je bila uspješna generacija.
Mislim da se za industrijske dizajnere više znalo prije rata nego sada jer je industrijski dizajn nastao iz potreba industrije. Svi znaju kakvu smo industriju imali prije rata. Na kraju krajeva, VW je u Sarajevu proizvodio automobile. Ta VW-ova tvornica je imala i segment dizajna. No, to se zaboravilo. Primoran si na dokazivanje utoliko više zbog neznanja ljudi o profesiji kojom se baviš.
Preko Sajdina Osmančevića stupio sam u kontakt s kompanijom Core, koja radi za automobilsku industriju. Odmah sam se odazvao njihovoj ponudi da rade s mladim dizajnerom. S njima sam dodatno naučio, radeći na konceptu automobilskog sjedišta, ali ne mogu kazati za kojeg proizvođača.
Kada sam napravio taj koncept, ponuđen mi je veći projekat. Bilo me je strah dok sam radio taj koncept, a još veći strah sam imao kada mi je ponuđen veći projekat. Razlog za to jeste što sam naučio dizajnirati eksterijer automobila, ali ne i interijer. Tada sam shvatio koliko je složeno dizajnirati interijer. Za podsjetiti je da 90 posto vremena provodimo u automobilu, a eksterijer gotovo da ne vidimo. Eksterijer je taj koji privlači, ali interijer je jednako važan.
Od mene je zatraženo da u potpunosti dizajniram koncept interijera. Kazali su mi da imam odriješene ruke. U stvaranju koncepta postoje neograničene mogućnosti, ali tada sam imao strah od neograničenja, a ne od ograničenja. Pri dizajniranju uglavnom postoje ograničenja – primjera radi, određena je visina haube, nastavlja se data dizajnerska linija, određeni su materijali itd. Dizajnirajući koncept interijera uvijek sam sebe propitivao.
Poslije toga sam radio neke druge projekte u zemlji i inostranstvu, a istovremeno sam nastavio crtati svoje koncepte automobila. Potom me kontaktirao kolega koji je tada radio za Audi. Pitao me da li bih i ja radio, ali nikada nisam pomislio da će to vidjeti svjetlo dana. Pristao sam.
Gotovo mi je ritual da uz jutarnju kafu nešto skiciram, uglavnom egzotične automobile, pa sam tako skicirao i za Audi. Kolegi pošaljem skenirane skice, a nekoliko dana poslije zamolio me je da doradim skice i napravim 3D modele. Bili smo u komunikaciji, ali nisam bio svjestan da zaista radim za Audi.
Nakon određenog perioda, rečeno mi je da je Audi iskoristio dio onoga na čemu sam radio. Objašnjeno mi je šta je to što je iskorišteno. Zadovoljstvo je kada na Audiju vidim detalje koje sam dizajnirao.
Raditi za Audi i sve ostale veće industrije znači da moraš imati osjećaj za privatnost i poslovnost. Možeš kazati ko te je angažovao, mada se i to nekad ne smije kazati kako bi se održalo poslovno povjerenje. Ni u ludilu nisam mogao pomisliti da ću dobiti priliku raditi za Audi, kao ni to da ću dizajnirati jahte, karavane itd. Ostaje mi samo još da dizajniram avione i helikoptere, pa da osvojim sva tri svijeta.
. . .
Čitajte više na Dženan Ćosić je dizajnirao za Audi: Bio sam “izrod” u porodici; ni u ludilu nisam pomislio da ću to raditi.
Tekst preuzet sa portala Klix.ba.
