Svaki proizvod mora proći određene faze kako bi na kraju postao gotov proizvod. U tom procesu imamo jako puno gubitaka. Pojam gubitaka koristi se u odnosu na proizvodnju od početka 20. stoljeća. Kao što je dobro poznato, to je temeljni pojam za Toyotin proizvodni sistem i njegove izvedenice, poput vitke proizvodnje. Međutim, gubitak nije prevladavajući koncept u glavnoj literaturi o ekonomiji, upravljanju proizvodnjom, građevinskom menadžmentu ili menadžmentu uopšte što se teško može objasniti. Zbog toga uočavanje raznih vrsta gubitaka je revolucija sama po sebi i nimalo lak zadatak.
 |
| Smanjiti gubitke je cilj! Ako može Japan možemo i mi. |
Kao što se ne može ništa napraviti bez trenja (u mehaničkom smilsu) koje jeste gubitak tako se ne može napraviti proizvodnja u kojoj nema gubitaka. Ipak treba pronaći metode da se gubitci prvo uoče a onda da se s njima suoči kako bi ih eliminisali jer je to smisao kontinuiranog poboljšanja.
Jedan od pionira teorije o gubitcima F Taylor tvrdi:
Ako koristimo metode i prakse u proizvodnji koje su za isti posao različite, koje nemaju naučnu podlogu proizvodit ćemo mnogo manje od onog što ustvari možemo i tako kreirati gubitak kroz manju produktivnost! Alternativa tome je standardizirani posao, najbolji način rada koji se unificira kroz upustva i trening. Implemetacijom ovog koncepta smanjuje se varijabilnost i značajno povećava produktivnost jer svaki puta proizvodimo na isti način tj na najbolji način. Iako ovo djeluje logično implementacija u praksi dosta šteka.
Svi znaju da optimalna proizvodnja treba da ima kontinuitet i da dio koji se proizvodi u što kraćem vremenu prođe sve faze do one konačne, (kada je u pitanju proizvodnji pogon) spreman za put prema kupcu.
Primjer iz prakse koji potvrđuje moju tezu da implementacija navedenog ide teško su ogromne količine nedovršene proizvodnje.
Zašto je nedovršena proizvodnja loša za produktivnost?
Nedovršena proizvodnja stvara gubitke po mnogo osnova a nabrojat ću kako to vidim iz svoje perspektive:
1. Zauzima prostor (potrebno imati prostor za ove proizvode)
2. Povećava mogućnost da se nešto izgubi u toku čekanja, nalog, poneki dio i slično.
3. Mogućnost miješanja sličnih dijelova.
4. Potreba za dodatnim označavanjem i obezbjeđivanjem sledljivosti koja ne dodaje vrijednost.
5. Traženje dijelova stvara čekanje.
6. Organizacija dodatnog transporta do iduće mašine, ne dodaje vrijednost po definiciji.
7. Stvaranje lažne slike da smo produktivni dok ustvari samo povećavamo nedovršenu proizvodnju.
8. Loše utiče na planiranje proizvodnje jer u glavi planera ta skoro završena proizvodnja je često gotova stvar. Međutim to je velika zabluda.
9. Rad na zadnjoj operaciji često otkriva probleme koje smo ako ništa mogli znati nekoliko dana ili sedmica ranije da smo imali kontinuirani protok.
10. U zadnjoj fazi prečesto dolazi do cajtnota pa se prave dodatne greške.
11. Još je gore ako te greške pronađe kupac umjesto nas.
12. A najgore od svega je da većina proizvodnih firmi ne smatra nedovršenu proizvodnju za vrstu gubitka!
Moj zaključak koji se nameće sam po sebi da prepoznavanje gubitaka nije jednostavno i potrebno je mnogo prakse i treninga kako bi napredovali u tom pogledu.
Nadalje, ne treba gurati glavu u pijesak i na stvari koje su poznate, logične i evidentno loše raditi na isti način jer smo tako navikli.
