Ko nam djeci reže krila: Kod nas to ne može! (3. dio)

Facebook Twitter LinkedIn

Ah te današnje mladeži – oni bi sve nešto novo uvodili. Ovi mladi misle da smo mi glupi i da to nismo već probali. Ove današnje generacije ne shvataju da kod nas to ne može. Misle da je to lahko – samo dođeš i kažeš od sutra ćemo ovako. Eh da oni znaju.

Eh da oni znaju kako je bilo graditi sve od početka. Nisu oni ni svjesni kako je bilo kad ovdje nije bilo ništa od ovoga u šta sada gledaju. Eh da oni znaju kako je bilo kad se sve ručno radilo – pa smo kupili jednu mašinu. Prije je sve bilo kvalitetnije. 20 godina mašina radi i eno je ko nova. Kakav servis, to je za ove današnje proizvode što ih prave samo da iz šaka ispadne. Šta smo mi sve s njom prošli. Eh da oni znaju prepoznat kvalitet i vrijedost – ALI NE ZNAJU.

Ne znaju ta djeca kako je vama teško bilo sa ograničenim finansijskim i spoznajnim resursima, jer su rođeni u drugom vremenu. Rođeni su u vremenu kada je pisaća mašina izašla iz mode. Rođeni su u vremenu kada su na velikom odmoru u četvrtom osnovne pričali o tome ko najbrže tipka na tastaturi. Rođeni su u vremenu kada su se organizovala takmičenja iz programiranja u QBasicu. Rođeni su u vremenu kada se više nisu koristile enciklopedije, nego klikneš na wikipediju i sve ti izbaci.

Sve im se pružilo samo da nauče živjeti u modernom svijetu. Guralo ih se i bodrilo. Divilo se njihovom umijeću da otkucaju zahtjev na računaru i isprintaju u crno-bijeloj varijanti. Naučili su kako da koriste alate kojim će brže doći do cilja. Naučili su kako da ulože minimalno truda u operativne stvari i maksimalno truda u analitičke segmente. Naučili su kako da rješavaju probleme. Naučili su kako da budu kreativni i inovativni. Uvjerili su se da um caruje, a snaga klade valja. Sanjaju o tome kako da pronađu način da ulažu minimalno snage u operativne poslove. Naučili su kako ponuditi pametno rješenje. Vjeruju da može i mora lakše. Znaju da je lomljenje uma pogodnija opcija od lomljenja leđa. Odluče da lome um, kako ti ne bi morao leđa.

A onda. Zamislite – oni ne znaju da kod nas to ne može! Ne znaju oni da su naši ljudi drugačiji. Ne znaju oni da naši ljudi teže prihvataju promjenu. Ne mogu oni razumjeti da smo mi posebni, i da nam naše iskustvo ne dozvoljava tako jednostavne izlete u nečije eksperimente. Dok god ne piše na papiru i dok nije u arhivi, nikad ti ne znaš šta se može desiti da to sve uništi i da ostanemo bez svega. Ta djeca hoće otjerati ljude. Oni bi da sve rade roboti. Šta mašina zna, kako se posao završava. Dobro je to njihovo, al nije to za nas i naš mentalitet. Kod nas to ne može.

Tragom pitanja ‘Ko nam djeci reže krila?’

Ko nam djeci reže krila?

Toliko ulažeš u to malo biće, a posebice u njegovo obrazovanje. Diviš se njegovoj genijalnosti. Ne možeš da vjeruješ da je sposoban osmisliti tako genijalan plan. Pitaš se gdje je to naučio, i ko ga je tome podučio. Razvijaš njegova krila, kako bi zajedno poletili ka boljem sutra. A onda, kad se odluči da te ponese na svojim krilima – ne vjeruješ mu. Ne vjeruješ da je to sigurno, i u strahu ih režeš, samo da ta nesigurnost ne bi ugrozila tvoju potrebu za stabilnosti.

Kako boli kad se djeci režu krila. Oni znaju da znaju drugačije, bolje i lakše. Žele ti pomoći. Vjeruju da ćeš ih prihvatiti i saslušati. Nadaju se da će ih tvoje iskustvo voditi kroz implementaciju projekata od kojih svima treba biti bolje. A ti ga ni ne saslušaš. Ti znaš da kod nas to ne može.

Kako znaš da kod nas to ne može, kada nisi nikada ni probao. Ti ne znaš. Ti samo misliš da znaš. A mogao si ga pustiti da radi. Mogao si mu vjerovati. Mogao si mu dati priliku. Mogao ti je pokazati da nikad i nigdje ne može, sve dok ne počne da može.

Izrezao si mu krila. Prkosan odlazi od tebe jer ne želi da radi sa kukavicama kojima je stabilnost važnija od progresa, a sigurnost od organizacije. A da si mu dao priliku, možda bi baš ta krila poletjela sa teretom uspjeha nad balkanskim nebom.

Primjer iz lične prakse: Ovako više ne može! Ili nemamo informacije, ili nema mene u životu. Ja ne mogu biti pisar, ja želim biti analitičar. Kako da mi bude bolje, kad radim samo da bi konstatovala šta mi ne valja. Meni treba rješenje. Znajući šta mi tačno treba, kreirala sam projekat za digitalizaciju jednog segmenta našeg poslovanja. Bez da ikog pitam, bez da ikom najavljujem. Na godišnjem odmoru, u privatnoj režiji, o svom trošku.

A onda, prvi dan poslije godišnjeg odmora… Došla sam tako samouvjereno i hrabro da tražim dozvolu da nam napravim uslove za kvalitetnije sutra. Količina emocija koju sam imala prema svom brižnom kreiranom rješenju za olakšanje bila je neopisiva. Moja krila su bila raširena i spremna da iznesem teret puta koji donosi bolje sutra.

Rekla sam šta sam imala, a meni su rekli „šta ti treba?“. Niko mi nije rezao krila. Nisu mi rekli da kod nas to ne može. Pitali su me šta mi treba. Količina odgovornosti koju sam osjećala u znak zahvalnosti što mi nisu rezali krila dovela je do maksimalne posvećenosti. Radila sam i uradila. Hvala im što su mi dozvolili da im pomognem. Hvala im što su mi dozvolili da letim.

Koliko je lijepo kad te puste da letiš i kad čuvaju tvoja krila. Koliko su ta „mlada derišta“ zahvalna kad im pružiš pravu priliku. Ja danas letim balkanskim nebom, jer imam krila. A bez krila, niko letiti ne može.

Ko nam „djeci“ reže krila? Nadam se – nikad niko više!

Znaj, da tamo negdje postoje neki genijalci koji će naše društvo učiniti boljim. Čovječe sa iskustvom, biraj da ti budeš taj koji će osloboditi kompletan potencijal tih genijalaca. Mladi čovječe, biraj da otkriješ u sebi genijalca koji će ovaj svijet činiti boljem mjestom. Biraj! Zato da nam bude bolje! Ne dozvoli da te nedostatak spoznaje o tome „kako“ odvrati od realizacije tvoga „zašto“. „Kako“ se uči, a „zašto“ se osjeća.

Autor

Pit.ba Redakcija

View all posts

Ko nam djeci reže krila: Kod nas to ne može! (3. dio)

Ah te današnje mladeži – oni bi sve nešto novo uvodili. Ovi mladi misle da smo mi glupi i da to nismo već probali. Ove današnje generacije ne shvataju da kod nas to ne može. Misle da je to lahko – samo dođeš i kažeš od sutra ćemo ovako. Eh da oni znaju

Related Posts

Sretni Lean: Stavljanje ljudi u centar naše transformacije

Povezivanje strategije i izvršenja: Kako svakodnevni menadžment i hoshin kanri djeluju zajedno

Lean komercijalna kuhinja

Zbog čega ne podnosim ekrane na dodir?

Imamović: OIE su klimatsko i okolinsko pitanje, ali i prilika za ekonomski i društveni rast

20% popusta u IMTEC-u na kompletan asortiman

Kategorije

Tel. +387 33 846 213
E-mail: info@www.pit.ba
| O nama | Oglašavajte se na PIT.ba

Ko nam djeci reže krila: Kod nas to ne može! (3. dio)

Ah te današnje mladeži – oni bi sve nešto novo uvodili. Ovi mladi misle da smo mi glupi i da to nismo već probali. Ove današnje generacije ne shvataju da kod nas to ne može. Misle da je to lahko – samo dođeš i kažeš od sutra ćemo ovako. Eh da oni znaju

Autor

Related Posts

Sretni Lean: Stavljanje ljudi u centar naše transformacije

Povezivanje strategije i izvršenja: Kako svakodnevni menadžment i hoshin kanri djeluju zajedno

Lean komercijalna kuhinja

Zbog čega ne podnosim ekrane na dodir?

Imamović: OIE su klimatsko i okolinsko pitanje, ali i prilika za ekonomski i društveni rast

20% popusta u IMTEC-u na kompletan asortiman

Kategorije

Tel. +387 33 846 213 E-mail: info@www.pit.ba | O nama | Oglašavajte se na PIT.ba

Pratite nas

Tel. +387 33 846 213
E-mail: info@www.pit.ba
| O nama | Oglašavajte se na PIT.ba