Gubitak radnih mjesta u proizvodnji i opadajući udio proizvodnje u bogatim zapadnim ekonomijama, kako stvarnih tako i bolnih, urezali su dubok utisak u percepciji javnosti da je proizvodnja na Zapadu u problemima. Za neke političare zaštita domaće proizvodnje postala je poklič za okupljanje. Čini se da je rijedak problem u kojem se predsjednik Biden i bivši predsjednik Trump slažu. Strastveni zagovornici pozivaju na nove subvencije, poreske olakšice, tarife, propise i druge mjere. Međutim, prije nego što krenete u akciju, bilo bi dobro ispitati koliko je situacija teška.
Sumorna slika je razumljiva. U SAD-u je udio radnih mjesta u proizvodnji pao sa oko 15% nepoljoprivrednih radnih mjesta u 1997. na oko 8% u 2020., a udio proizvodne dodane vrijednosti u bruto domaćem proizvodu (BDP) pao je sa oko 16% u 1997. na oko 11% u bogatim zemljama u 2020. godini. Druge bogate zemlje doživljavaju slične trendove.
Ali ove brojke ne znače da se proizvodni sektor nužno smanjuje. Proizvodnja može nastaviti rasti uprkos otpuštanju radnih mjesta ako dovoljno poveća produktivnost rada. Pad udjela proizvodnje u BDP-u mogao bi biti posljedica bržeg rasta u drugim sektorima. Bolji način da saznate kako sektor posluje je da ispitate koliku vrijednost generiše.
Ako pogledate dodanu vrijednost proizvodnog sektora u bogatim zapadnim ekonomijama, slika nije sumorna. U SAD-u, na primjer, uprkos senzacionalnim naslovima i anegdotskim dokazima o nestanku proizvodnje u određenim industrijama u posljednjih nekoliko godina, ukupna dodana vrijednost u proizvodnji zapravo je porasla sa 1,38 biliona dolara u 1997. na 2,34 biliona dolara u 2020. (u nominalnim dolarima, i za mali iznos nakon korekcije za inflaciju).
SAD je drugi najveći proizvođač u svijetu (poslije Kine), a 2020. godine, s manje od 5% svjetske populacije, generirao je gotovo 15% svjetske dodane vrijednosti u proizvodnji. Kina, takozvana “fabrika svijeta”, sa skoro 20% svjetske populacije, stvorila je samo oko 30% svjetske dodane vrijednosti proizvodnje.
Drugim riječima, po glavi stanovnika, SAD su ostvarile 2,4 puta više dodane vrijednosti u proizvodnji (u nominalnim dolarima) nego Kina (6.610 dolara u SAD-u naspram 2.780 dolara u Kini). Neke od drugih bogatih zemalja generirale su još više. Po glavi stanovnika, Južnokorejci i Japanci generirali su 2,9 puta, Nijemci 3,2 puta, a Švajcarci 5,5 puta više od Kineza. Sedam najbogatijih zemalja svijeta – SAD, Japan, Njemačka, Južna Koreja, Italija, Francuska, Velika Britanija – bile su među 10 najvećih svjetskih proizvođača u 2019.
Gledajući ove brojke, teško je tvrditi da je proizvodnja u problemima u ovim zemljama. Da li Zapad zaista treba da pribjegne restriktivnim trgovinskim praksama, velikodušnim subvencijama, novim regulatornim barijerama i drugim sličnim mjerama kako bi zaštitio svoju proizvodnju? U nekoliko osjetljivih industrija (kao što su mikročipovi, EV baterije ili određeni farmaceutski proizvodi ili proizvodi koji se odnose na odbranu), možda će nam trebati neke od ovih mjera. Ali njihovo širenje izvan ograničenog i pažljivo odabranog skupa industrija bilo bi neopravdano i nerazumno. Umjesto podizanja zaštitnih zidova oko domaćih proizvođača, bilo bi bolje pomoći im da ojačaju svoje sposobnosti za povezivanje sa svijetom (globalni dobavljači, tržišta, tehnološki lideri, dobavljači logistike i drugi u njihovim ekosistemima). To bi im omogućilo da iskoriste prednosti boravka u naprednoj ekonomiji.
Pogledajte gdje multinacionalne kompanije grade svoje nove fabrike. Otprilike polovina greenfield direktnih stranih investicija (FDI) u većini zemalja je za izgradnju novih fabrika (ostatak je za izgradnju elektrana, telekomunikacionih mreža i drugih infrastrukturnih objekata). U 2020. godini, ukupne greenfield SDI u svijetu iznosile su 660 milijardi dolara, od čega je 400 milijardi dolara otišlo u razvijene zemlje.
Najveći primalac, kao i obično, bile su SAD, koje su primile 85,9 milijardi dolara, što je više nego dvostruko više od iznosa koje su primile druga i treća najveća zemlja, Velika Britanija (44,5 milijardi dolara) i Njemačka (40,5 milijardi dolara), i skoro tri puta više od Kine (31,5 milijardi dolara).
Trebali bismo odbaciti ideju da proizvodnja mora biti u okruženju niske cijene rada da bi napredovala. Čini se da većina menadžera to već zna. U istraživanju Instituta Brookings iz 2018. godine, koristeći 20 indikatora u pet kategorija—politike i propisi; poreska politika; troškovi energije, transporta i zdravlja; kvalitet radne snage; i infrastrukturu i inovacije — viši menadžeri rangirali su 10 najatraktivnijih zemalja za proizvodnju kao što su Britanija (ovo je bilo prije Brexita!), Švicarska, Sjedinjene Američke Države, Japan, Kanada, Holandija, Južna Koreja, Njemačka, Španija i Francuska (Kina je bila na 13. mjestu).
Sljedeći put kada čujete da proizvodnja napušta bogati svijet, zapamtite jednostavnu činjenicu: brži rast proizvodnje u Kini ili drugim zemljama ne znači da opada u ostatku svijeta. Zemlje se takmiče u prodaji proizvedenih artikala, ali to ne čini globalnu proizvodnju igrom s nultom sumom. Bogate zemlje, u kojima već postoji velika proizvodnja, mogu nastaviti da razvijaju ovaj sektor.
Učiniti karijeru u proizvodnji privlačnom za mlade talente na Zapadu je ključno—i izazov. Prvi korak je uvjeriti ih da, uprkos onome što često čuju u vijestima, proizvodnja napreduje u njihovim zemljama.
Članak „ Manufacturing Growth Is Strong. So Why Are We Subsidizing It? “, autorke Kasra Ferdows, preveden je sa portala IndustryWeek.
