Ima li BiH lidere da angažuju stručne i kvalifikovane ljude?

Facebook Twitter LinkedIn

Samo kukamo! Odoše nam ljudi, hoće veće plaće, porezi su veliki, konkurentnost žestoka, državno vodstvo nema odgovor, slabo je obrazovanje… I svašta što fakat stoji kao argument. Prođoše godine kako samo okrećemo istu priču.

Svi HR eksperti podigli glas, odvažile se cure i momci, sipaju English fraze i šakom i kapom, vlasnici i menadžeri naivno klimaju glavom, zabrinuti. Pa i ja sam klimao, da se razumijemo! Ali, dokle više?! Eto, doći će neko s čarobnim štapićem da nam pomogne!

Nermin Beganović je izvršni direktor „GS-Tvornica mašina Travnik“, sinergijski vodi jedan od najboljih timova u vrlo zahtjevnim globalnim uvjetima poslovanja metalske industrije.

Entuzijast je i zaljubljenik u stalne edukacije, razvoj kadrova, kontinuirana poboljšanja, eliminaciju gubitaka, primijenjeni kvalitet, Bosnu i Hercegovinu i potencijal mladih u BiH.

Je li moguće napraviti stručnu posjetu bilo kojem našem kupcu s teritorije EU, a ne susresti naše Bosance, Srbijance, Hrvate i vidjeti kako rade za budućnost tuđine, s gorčinom tuđine. Zar ne vidite nadu, očekivanje u njihovim očima, pitanje ‘hoćete li to konačno dole nešto početi’? Komunicirate li ikad s njima, čujete li naše ljude, vidite li njihovo breme, prije svega, vi HR menadžerčine? Bosna ih ima bar milion na Zapadu, računam da bi se sigurno u dostojanstvene uslove vratila trećina. Ljudi su samo htjeli više, bolje, polje za dokazati se sebi i drugima, otvoriti puteve svojim familijama. Pa zar nam takvi nisu najprivlačniji? Pa zar mi vlasnici, menadžeri nismo takvi? Na kraju, bismo li mi radili za nas?

Naravno, kakvi poslodavci i menadžeri, takvi i uposlenici! Vidimo li mi, menadžerčine i vlasnici, da su kompanije identične našem karakteru, stilu? Veliki je put naše ljude izdići na EU nivo, nažalost od gašenja svjetla u toaletu do osjećaja pripadnosti!

Kada ćemo više shvatiti da niko ne mora da radi za nas, da su samo Z generacija i mlađi naša budućnost sa svim svojim osobenostima?!

Kako izgleda klasična „odbrambena jadikovka bh. privrede predvođena HR-ovcima: „Država ništa ne poduzima! Obrazovanje jeste slabo, neadekvatno, nove generacije žele bolje uslove, nije više kao ranije, sve je teže, svi odoše!“ Ko je istinski u javnom prostoru kreirao takve fraze? Ne možeš ba pročitati, pogledati ništa više! Samo jadikovka.

Hajde malo da pretpostavimo kontra frazu, druge zainteresirane strane, isto tako samo jednostranim interesima potkovanu, interesima radnika, ali s mnogo bolnih argumenata: EX-Yu poslodavci decenijama eksploatiraju, na takve uslove prisiljenu radno sposobnu populaciju, akumuliraju blagostanje za sebe, svoje nasljednike, kompanije rastu višestruko brže negoli realni poslovni modeli u razvijenoj Evropi. Jedini alat koji im je to omogućio, čast brojnim sposobnim privrednim izuzecima, jeste jeftina radna snaga, povoljni porezni uslovi, bezakonje, a ne, i skoro nikako ne, tržišno konkuretna sposobnost uspostave uspješnih i održivih poslovnih modela!

Eliminacija gubitaka, eliminacija gubitaka, eliminacija gubitaka, automatizacija, robotizacija, razvoj ljudi, ne daj Bože da se uspostavi kao na svjetskom nivou. Da, potrebno je mnogo finansija, ali tek nakon rada, nakon znanja, tek nakon potpune ustrajnosti da se naprave promjene. Znanja imaju i naši dijasporci, NAŠI. Kada smo čuli da je neko „kupio“ našeg stručnjaka, da je napravio trostruku pobjedu: ojačao svoju kompaniju, vratio je jednog našeg čovjeka, i omogućio da se dodana vrijednost na njegov rad investira za budućnost naše Države, ne tuđine?!

EX-Yu poslodavci decenijama eksploatiraju, na takve uslove prisiljenu radno sposobnu populaciju, akumuliraju blagostanje za sebe, svoje nasljednike, kompanije rastu višestruko brže negoli realni poslovni modeli u razvijenoj Evropi

Naravno, kakvi poslodavci i menadžeri, takvi i uposlenici! Vidimo li mi, menadžerčine i vlasnici, da su kompanije identične našem karakteru, stilu? Veliki je put naše ljude izdići na EU nivo, nažalost od gašenja svjetla u toaletu do osjećaja pripadnosti!

Slušamo li svakodnevno priče o kupovini skupih postrojenja, a kada smo čuli da se angažuje znanje? Šta je resurs budućnosti, mašine, mi? Ne, ne i ne! Budućnost su naši mladi koje danas smatramo „zombijima“ i budućnost je naša dijaspora! I budućnost su lideri koji će uspostaviti uspješne poslovne modele koji će integrirati sve to.

Kada ćemo više shvatiti da niko ne mora da radi za nas, da su samo Z generacija i mlađi naša budućnost sa svim svojim osobenostima?! Kada ćemo shvatiti da će se rado vratiti naše najbolje kćeri i sinovi, sigurno bar jedna trećina njih, samo ako shvatimo da budućnost poslovnih modela nije ni ono što vidimo na bogatom Zapadu, ni Istoku, budućnost je u nečemu, dozvolite da ga tako formulišem „totalno interesno udruženom organizacijskom poslovnom modelu“. I da, opet s pravom da vam čovjek ode.

Dan otvorenih vrata Srednje škole metalskih zanimanja

Dakle, za cjelovitu sliku poželjne održive poslovne budućnosti neophodan je cijeli socijalni paket, adekvatno obrazovanje, smanjenja doprinosa, subvencijskih paketa podrške vladinih aparata i s tog aspekta „udruženi privrednički poduhvat“ prema vladinim aparatima jeste neophodan i sve još što sada ne navodim, ali jedan uslov je eliminatoran, sposobnost poduzetnika-osnivača, nasljednika i menadžera da jasno radi i kroz interni marketing istinski angažuje sve svoje ljude da angažuju sve svoje znanje i kreativnost na putu uspostave uspješnog i tržišno konkurentno aktualnog i održivog poslovnog modela.

Slušamo li svakodnevno priče o kupovini skupih postrojenja, a kada smo čuli da se angažuje znanje? Šta je resurs budućnosti, mašine, mi? Ne, ne i ne!

Kako je „sve nastalo“? Najprije bijaše vizija osnivača biznisa, pa mukotrpan decenijski rad potkovan nepokolebljivom odlukom i konstantnim učenjem koji je doveo do toga da mnogi „naši“ danas imaju uopšte priliku ostati tu. Predstavnici politike su kasno došli, nakon svih muka, najranije na otvorenja, tada već „EU izgleda“ novih pogona. Svijet voli pobjednike, i tada se pokazalo. A zašto danas imamo „fazni pomak ili kašnjenje“ s adekvatnom reakcijom, zašto su danas „najbolji sinovi i kćeri, čitaj osnivači i menadžeri“ pogubljeni, zašto danas čekaju da Država prvo, nešto kao riješi. Zašto ne vidimo i potencijal naše Dijespore, da se neko od njih vrati?

Izostane li potpuno profesionalna i međunarodno konkuretski aktualna aktivnost menadžmenta bh. i regionalnih kompanija nema nam opstanka!!! Pojave li se uspješni poslovni modeli, vratit će se znatan dio naših ljudi i vlada će imati interes zbog sebe da subvencionira i rastereti privredu!

Prestani kukati, lati se akcije, optimiziraj, automatiziraj, podigni produktivnost istinskim domaćinskim uključivanjem sebe i svojih najboljih ljudi! Budućnost je već počela, već kasnimo.

A čemu to ja doprinosim pa, lafo, imam pravo pričati? Da, samo pričam, i radim u timu Lidera koji upravo privodi kraju jednu takvu tvornicu GS-Rama koja je upravo to o čemu govorimo, vrata za našu Dijasporu da se vrati i vrata za naše ljude da uđu u dostojanstvene radne uslove koji su alternativa EU odlascima.

Školstvo, politika, lokalna i regionalna, jako su važni i veliki nam problem, ali nije to naša kočnica broj jedan. Poslovni model sigurno jeste, jer je u našim rukama.

I da, naši najbolji sinovi i kćeri danas, naši privrednici su još uvijek jedina nada nama i mladima da će ovdje biti bolje, sada ste nas već navikli na to. I, sada je to već i vaša odgovornost, uvažena gospodo privrednici!

. . .

Čitajte i PIT QualityCon 2024, konferencija o totalnom upravljanju kvalitetom