Gradovi su kao i ljudi.
Neke dodirnete i poželite da ljubav ne prestaje. Nečije vas sudbine jednom i svaki put ražaloste pa mislite: „Kamo sreće da se nikad nismo susreli!“ Pojedine susrete gorko zažalite, a određeni su vam naprosto suvišni u pamćenju srca. Pored nekog prođete ne osvrnuvši se.
A, neki… Eh… Neki vas zamirišu trenom svijetle blistavosti. I svaki je vaš susret odveć kratak i svaki odveć blistav, a da biste ga ikad zaboravili!
Svako, ako mu je zvijezda imalo sretna, makar jednom susretne ove prve. Ako mu se jače osmijehnula, upozna i posljednje u nizu.
I ljude i gradove.
. . .
Pred desetak dana, u organizaciji agencije Bravaria Industrial Marketing i instituta Selman Selmanagić Institute of Wood Technology, poslovno smo putovali u Njemačku, u stručnu posjetu velikom sajmu Fensterbau Frontale + Holz-Handwerk u Nürnbergu.
Putovali smo autom, uživajući u zelenim prizorima Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke. A, putovanja kao putovanja – i jesu za to da nešto krene krivo kako biste se vratili za nijansu drugačiji, a i upoznali saputnike. Ni ovo nije izuzetak. No, imali smo sreće: nepogode nisu bile strašne, usput smo upoznali neke super ljude, a saputnici su bili dobronamjerni i odlični drugari.
Nepredviđeno kasno, stigosmo u Bamberg, gradić pod UNESCO-vom zaštitom u blizini Nürnberga.
Sasvim kasna je vedra noć kad stigosmo pred hotel. Na izlasku hladan zrak i otrežnjujuća tišina lijepe provincije. Pročelja s prozorima i vratima, zakrivljeni krovovi, taman po mjeri bajke.
Prijavljujemo se na recepciji.
Lijep je starinski maleni hotel. No, zadah duhana u sobi štipa za grlo i ljuti. Mreža slaba, ne uspijevamo poslati poruke da smo stigli. Nema veze. Umor je jači pa san donosi neznanje.
Ujutro, užurbane pripreme.
Odlazimo u obližnju pekaru Der Beck na doručak.
Topla i mirisna peciva, kafa… Lijepo je vrijeme pa sjedamo napolje.
Dok čekamo, udišem rano jutro, još tiho i osunčano. Široki trg i tržnica s piljarama: prvi prodavači otkrivaju voće i povrće. Ljepota u jednostavnosti i smirenosti pokreta.
Lokalci, stariji ljudi u parovima, prijateljice, majke s bebama u kolicima, mladi digitalni nomadi… Neki samo prođu, neki, kao i mi, čekaju doručak.
Ne poznajem njemački, ali slušam njihove glasne grlene razgovore svojstvene onima koji se nalaze u svome svijetu. Ne smeta mi vlastita nekulturna ljubopitljivost u očima, čak joj se i ne čudim.
Po doručku, odlazimo u Nürnberg, dan provodeći u gužvi, obilazeći sajam.
. . .
Naredno jutro, još užurbanije pripeme.
07:00 sati, čekam ispred hotela, pored auta. Opet ćutim život u buđenju. Starija gospođa, u sasvim bosanskim šlapama i kineskim kroksicama, izlazi i otvara nestvarno lijepe grile. Pušta život da iziđe kroz prozor. Izvodi psa u šetnju.
Prolaze djeca u školu. Flaše s vodom u ruksacima. Bez telefona u rukama. Djevojčice nagaze nešto i smiju se. Osvrću se. Gledam i ja, prava mala mrtva sardina ispala iz kolica čištaču ulice. Smiju se glasnije. Odlaze.
Mislim da volim ovaj grad!
Prolaze novi stranci, pozdravljaju se. „Morgen!“ Sviđa mi se to.
Gledam pročelje zgrade hotela, 1857. godina, konstrukcija od drveta.
Kolege se vraćaju s kafom.
Pitam jesu li morali dugo čekati do otvorenja pekare. Zavjerenički i s krivnjom se smiju.
„Dođi da vidiš!“, brzo me vode ulicama i sokacima.
Stižemo do mosta s koga se vidi život, i svako gleda ono čega mu je duša puna.
Kolega, zaljubljenik u drvo i drevne priče koje ono šuti, oduševljen je arhitekturom, dizajnom, drvenom kućom na vodi što, ko zna koliko dugo već, prkosi vremenu.
Ona, koja preskače svaki trenutak nestrpljivo živeći već onaj naredni, traži najbolje osvjetljenje i ugao za fotografiju.
Drugi kolega uočava brojne poslovne mogućnosti: nužno je mijenjati prozore i fasade na zgradama starih gradova.
Zašto li nam je život, takav kakav bi trebao biti, postao tek okvir filmske slike?
A, ja… Brzo koračam preko mosta, kroz snovit gradić svinutih krovova, osjećajući ipak njegovu smirenost. I mislim tiho: „Zašto li nam je život, takav kakav bi trebao biti, postao tek okvir filmske slike?“
Bambergu, ime tihe sanjivosti, prvi put te vidim. Kratko znam. Ali, svaki put, voljet ću te jednakom svijetlom blistavošću.
A onih 57 koraka?
Toliko je valjda potrebno da pređete onaj most i još kraće da vas Bamberg zaljubi!
