Što jedan odbaci, drugi (ne) iskoristi.
Ovako bi se mogla ispričati istina o vječnom kruženju stvari u našim životima i materijala na planeti: o slabostima civilizacije jednokratnosti s teretom otpada i smeća, gubitaka i viškova koje prouzrokujemo, ali i o neprepoznatim i neiskorištenim mogućnostima, pokretačkoj snazi drugačijeg razmišljanja i inovacija.
Rastom populacije i razvojem ekonomije, globalna proizvodnja materijala značajno se povećala. Povećana potrošnja i nedostatak odgovarajućih sistema za upravljanje (otpadom) povećava i količinu nepravilno zbrinutog otpada.
Ozbiljnost problema najjasnije ilustrira statistika: na svijetu se godišnje generira preko 2 milijarde tona komunalnog čvrstog otpada, a ovo čini tek polovinu svjetskog otpada. Drugu polovinu čini industrijski otpad. Očekuje se da će se ove količine povećati za 70 posto do 2050. godine.
Svijet mora izaći iz ere otpada
Svijet mora izaći iz ere otpada i smeće pretvoriti u resurs, najkraći je zaključak Izvještaja UN Environment Programmea (UNEP) za prethodnu godinu. „S očekivanim porastom komunalnog otpada za dvije trećine i gotovo udvostručenjem troškova u toku jedne generacije, samo drastično smanjenje proizvodnje otpada može osigurati održivu i pristupačnu budućnost. Hitno je potrebno odvojiti generiranje otpada od ekonomskog rasta i preći na pristupe nulte količine otpada i cirkularne ekonomije“, istaknuto je u Izvještaju.
Komunalni otpad, kako je već rečeno, obično ne uključuje i industrijski, a primarni je cilj reciklaže i pravilnog upravljanja otpadom s mišlju da se smanji negativan utjecaj na okoliš. S druge strane, utjecaj industrijskog otpada, opasnog i neopasnog, na planet je ogroman. On šteti ekosistemima i morskom životu, zagađuje izvore i doprinosi zagađenju zraka povećavajući emisije gasova s efektom staklene bašte. Odgovorno upravljanje industrijskim otpadom ključno je za smanjenje ovih rizika.
Dobar primjer iz industrije cementa
Industrija cementa u svijetu, naprimjer, odgovorna je za nekih 5 posto od ukupnih emisija ugljen dioksida. Almir Bajtarević, stručni saradnik za ISO standarde i zaštitu okoline u kompaniji Heidelberg Materials Tvornica cementa Kakanj d.d. govori: „No, bez obzira što je to mnogo manje od doprinosa energetske industrije ili saobraćaja, mogu reći da je industrija cementa u velikom zamahu u borbi protiv klimatskih promjena.“
U ovoj tvornici ne radi se klasična reciklaža poput reciklaže plastike ili papira, ali u proizvodnom procesu koriste se otpadni tokovi (nus-proizvodi) iz drugih industrija kao što su šljaka i pepeo iz termoelektrana ili troska iz željezara. „Ovi materijali bi bili odloženi u okoliš kao otpad, ali mi ih dodajemo klinkeru, poluproizvodu koji nastaje u rotacionoj peći, i na takav način se dobija gotov proizvod – cement“, objašnjava Bajtarević.
Stvaranje novog uvijek uključuje izgradnju na nečem postojećem: naprosto ne postoji umijeće ni tehnologija koji ne iskorištavaju snagu starog i postojećeg, uz inovacije. I ovdje do izražaja dolazi upravo (pre)ispitivanje ustaljenih obrazaca i drugačije razmišljanje: stručnjaci su iznašli tehnološki usavršeniji način izrade 65% recikliranog proizvoda. „Zavisno od vrste cementa, sadržaj dodataka se kreće u rasponu od 10 do 35%. Razvojem novih tehnologija mi smo uspjeli na tržište lansirati novu vrstu cementa – CEM III (Metalurški cement) u čiji sastav ide samo 35% klinkera i 65% troske. Imajući u vidu činjenicu da je klinker nosilac emisije CO2, mi smo osvajanjem ovog proizvoda smanjili emisije CO2 upravo za 65% u odnosu na tehnički standard (CEM I) i ovaj proizvod opravdano nazvali ‘Ekocem'“, ističe Bajtarević. „Govorimo o klasičnoj primjeni cirkularne ekonomije i možemo reći o 65% recikliranom proizvodu“, ističe te dalje pojašnjava prakse u cementarama: „Osim nus-proizvoda iz drugih industrija, cementare širom svijeta koriste i razne vrste otpada kao zamjensko gorivo i na taj način direktno doprinose smanjenju CO2 emisija. Zahvaljujući visokoj temperaturi sagorijevanja u rotacionim pećima (1450 °C), potpuno bezopasno za okoliš se mogu koristiti razne vrste otpada ili goriva iz otpada (RDF / SRF). To se naravno radi na zakonski dozvoljen i okolišno prihvatljiv način u kontrolisanim uslovima uz kontinuirani monitoring svih emisija u zrak, i strogim kontrolama fizičkih karakteristika i hemijskog sastava goriva iz otpada.“
Neke tvornice HM Cement Grupe u svijetu svu energiju za proizvodnju klinkera dobivaju iz alternativnih goriva (AF). Neke od njih su, zahvaljujući primjeni najsavremenijih dostupnih tehnika (BAT) kao što je primjena CCUS postrojenja, potpuno karbonski neutralne. „U cijelom svijetu se koriste zamjenske sirovine i dodaci (nus-proizvodi iz drugih industrija) i na taj način milioni tona otpada (šljake, troske, pepela,…) postaju sastavni dio cementa, odnosno betonskih konstrukcija. Na ovaj način se vrši reciklaža ili energetsko iskorištavanje raznih vrsta otpada uz redukciju upotrebe nepovratnih prirodnih resursa“, ističe naš sagovornik.
Privredna / Gospodarska komora Federacije Bosne i Hercegovine, pokretač važnih događaja
„Nedjelovanje u upravljanju globalnim otpadom skupo košta ljudsko zdravlje, ekonomije i okoliš, a predviđa se da će troškovi premašiti 600 milijardi USD godišnje do 2050. godine“, stoji u Izvještaju UN-a.
Pritom, perspektiva BiH u upravljanju otpadom trebala bi se temeljiti na većoj usklađenosti s načelima preporuka EU i važećih zakona u BiH. Naša zemlja je na putu ka poboljšanju upravljanja otpadom, ali je potrebno više ulaganja, edukacije i sistemskih promjena kako bi se postigli održivi rezultati. Važan akter u privrednom životu Bosne i Hercegovine je i Privredna komora Federacije Bosne i Hercegovine koja redovno organizira aktivnosti i događaje posvećene upravo ovim temama.
U decembru protekle godine održane su dvije značajne konferencije posvećene otpadu kao resursu s ciljem okupljanja lidera u zelenoj tranziciji, donosilaca odluka, instituta, stručnjaka, poduzetnika, finansijera, javnih komunalnih preduzeća, predstavnika nevladinog sektora i medija te pružanje platforme za razmjenu znanja i iskustva, čime se zajednički postavljaju temelji za unapređenje sistema upravljanja otpadom u BiH i regiji.
„U cilju stvaranja održive budućnosti u Bosni i Hercegovini, upravljanje otpadom mora postati prioritet u svim sektorima društva, a ključ uspjeha leži u holističkom pristupu i saradnji među svim akterima“, navodi Sendžana Muslić, iz P/G K FBiH te dodaje kako nastavljaju djelovati na promociji održivog upravljanja otpadom, pružajući podršku privredi, educirajući ključne aktere i potičući inovativne prakse, na ovaj način ostajući pokretač ekološki odgovornog i ekonomski prosperitetnog okruženja za budućnost Bosne i Hercegovine.
Snaga pojedinca
S druge strane, koliko govorimo o infrastrukturi, ekonomiji i političkoj volji, toliko govorimo i o civilizacijskim tekovinama, društvenim poimanjima, kulturološkim navikama. Jedno je sigurno: reciklaža nije dovoljna, mi naprosto ne možemo izreciklirati put iz ‘upotrijebi i baci’ kulture jednokratnosti. Aleksandra Živković, ekonomistica, preduzetnica i aktivistkinja za zelene teme za naš portal govori: „Zelene teme su danas aktuelnije nego ikad, što je ujedno i dobro ali i zabrinjavajuće, jer njihova aktuelnost proističe iz urgentnosti. Mi danas u regionu definitivno kaskamo u primjeni mogućih i savremenih zelenih rješenja, a ta se odocnjelost ogleda u činjenici da, naprimjer, iako reciklaža nije rješenje za održivost, mi kasnimo čak i s njenom efikasnom implementacijom. Slušajući dosta eksperata koji govore o ovoj temi, evidentno je da je reciklaža kod nas više odraz napora pojedinaca nego sistem.“
Iz perspektive svog industrijskog iskustva, i Bajtarević je saglasan s ovom ocjenom: „Što se tiče društva (države i politike), nažalost ne mogu ništa dobro reći, barem za BiH. U našoj zemlji još uvijek ne postoji ni jedno MBO postrojenje (mehaničko-biološka obrada otpada), koja bi od otpada pravila proizvod (RDF/SRF). Kod nas je otpad još uvijek problem. Međutim, u ‘normalnim’ zemljama otpad nije problem, nego resurs. Nažalost, kod nas se taj resurs još uvijek odlaže u okoliš na razne deponije (legalne i ilegalne) i slobodno možemo reći da naše društvo još nije svjesno prilike koju pruža reciklaža i cirkularna ekonomija.“
Dugoročnost i promišljenost, lična i kolektivna odgovornost kategorije su o kojima se mora misliti, a pri čemu izoliran način razmišljanja možda jeste tačan, ali je opasan. Živković navodi: „Zapravo, mi posmatramo smeće kao jednu smetnju i nešto što se dalje rješava izvan našeg vidokruga, što je možda i tačno ali je opasan način razmišljanja jer smeće ne odlazi ‘tamo negdje’ već završava na pretrpanim (najčešće nesanitarnim) deponijama, ulazi u podzmene vodotokove pa i površinske vode, zagađuje i uništava biljni i životinjski svijet i u tom lancu utiče i na naše zdravlje.“
Govoreći o snazi pojedinca, naglašava: „Danas ljudi posmatraju sebe iz perspektive pojedinca, izvan prirodnog pa i društvenog sistema. Ignorisanje zagađenja je možda odraz toga, ali je definitivno i posljedica nerazumijevanja odgovornosti, kako lične tako i kolektivne. Pitanje održivosti jeste pitanje našeg odnosa prema sebi samima, koji dalje preslikavamo na odnos prema najbližima, široj zajednici, drugim narodima i planeti u globalu.“
Ograničeni resursi naše planete postavljaju granice beskonačnom rastu i pojedinačno preispitivanje vlastitih navika i zajedničko djelovanje u njihovim promjenama – vas, mene, nas, svih – nužno je i nezamjenjivo.
