Mislim, ne bih se udavio da me neko baci u vodu.

Ali, ako ćemo iskreno, plivam više kao sjekira kojoj glava tone u dubinu, nego kao neki prosječan olimpijac.

Učio me stari dok sam klinac bio, nije me nešto interesovalo.

Kad sam odrastao, nivo nezainteresovanosti je ostao na istom nivou.

Znam plivati muški i ženski, otprilike do bova mogu da dobacim i to je to.

Kad idem na more, ne biram naočale za ronjenje ili neke brze kupaće gaće, nego neku obimniju knjigu i plažni bar u koji mogu zabosti i presjediti pola dana.

Prošle godine bila hladna voda, dva dana nisam ni ušao u vodu.

Mani me gluposti, šta da se stresiram, namažem se faktorom 50, i u hladu čitam.

I to je odmor.

Ako baš vidim da mi je toplotni udar jako blizu, odem u vodu, čisto da me hitna ne nosi sa plaže.

E sad, razmišljao sam da idem u školu korektivnog plivanja, da neki fini ljudi ulože trud u mene, konja od skoro četrdeset godina, da nauči da leži na vodi.

Odustao iz prostog razloga što mi se ne da.

Edukativni turizam

Istom analogijom, hajde da pogledamo sve pare koje korporacije troše na treninge i edukacije. Ili sve one pare koje vi kao polaznik platite za neke edukacije.

Ukratko, džaba ti najbolji trener na svijetu i najbolji trening na svijetu, ako za tim znanjem nema realne potrebe i želje.

Svjedoci smo organizovanja treninga koji nemaju ni smisla ni upotrebne vrijednosti.

A koštaju.

Polaznici kao turisti, malo gledaju, malo slušaju, malo se zabave. Uslikaju se eventualno.

Harvard Business Review u članku “Why Leadership Training Fails”, iz 2016. godine tvrdi da se otprilike 12% znanja sa neke edukacije stvarno koristi.

Hajde da to stavimo u prostu matematiku. Ako je trening koštao 1000 Eura (a koštaju i više), 880 Eura ste potencijalno bacili u vjetar.

Ok, nije baš toliko grubo, zavisi dosta od konteksta, ali razumijemo se.

ROI na edukacije možemo prevesti i kao Return on Illusion.

U prevodu, moramo baš baš da vjerujemo da ono što naučimo na edukaciji ima koristi za nas. Ili da nas dobar trener uvjeri da nam baš to znanje treba.

PWC je svojevremeno tvrdio da samo 8% menadžera vjeruje da treninzi liderstva imaju smisla.

Ipak, nije sve tako crno, ali treba razmišljati kritički i praktično.

Trening pravimo u slučajevima:

–       Kada postoji jasna potreba za nekim znanjem.

–       Kada postoji jasan prostor za primjenu naučenog (idealno u prvih 30 dana od sticanja znanja).

–       Kada postoji obezbijeđeno vrijeme za učenje i edukaciju, a ne na pauzi treninga da panično šamarate mailove.

Umjesto zaključka

Pitajte zaposlene šta im treba od znanja, izvažite tri puta, protjerajte kroz sve filtere kritičnosti i kontekst poslovanja, dodajte svoj objektivni sud o tome, odaberite prave učesnike i platite pravog trenera.

One varijante „uradiće ti moj kum to za 500 Eura manje“ zaboravite, nema tu sreće.

Ali o cijenama edukacija, neki drugi put…

Ajd uzdravlje!