U Greifswaldu bi uskoro trebalo biti napravljen važan korak. Ali, kritika je također velika. Kao svemirska stanica koja je sletjela usred Vorpommerna, Wendelstein 7-X stoji u kvadratnoj hali od 30 metara na jugoistočnom dijelu Greifswalda: 1.000 tona teška masa od čeličnih dijelova, cijevi i kablova i – jer ovdje ipak vlada gravitacija – okružena skelama. Ipak, riječ je o nečemu gotovo vanzemaljskom i o pokušaju da se to dovede na Zemlju: proizvodnji energije putem nuklearne fuzije.
Thomas Klinger, koji vodi projekat, govori o “najprvobitnijem od svih izvora energije”. “To su elektrane svemira.” Sunce i zvijezde proizvode svoju energiju nuklearnom fuzijom. Fosilna goriva, nuklearna fisija, vjetar ili solarna energija – svi ovi izvori se već koriste. “A onda postoji još jedna ‘posuda’ koja je i dalje zatvorena.” U toj posudi leži ogroman potencijal: sa dva litra vode i pola kilograma kamena mogla bi se pokriti godišnja potrošnja električne energije jedne porodice – i to bez stvaranja CO2. Energijska vrijednost goriva je deset miliona puta veća nego kod uglja, objašnjava Klinger. Fizika iza procesa je dobro istražena. Jezgra vodonikovih atoma spajaju se u helij i pritom oslobađaju ogromne količine energije.
Nuklearna fuzija: Zašto je tehnologija toliko složena
Toliko teorije. Tehnički, izazov je gigantski. Plazma mora biti zagrijana na preko 100 miliona stepeni. Plazma je električno provodljiva i njene čestice mogu se kretati još slobodnije nego u gasu. Plazmu zadržavaju ogromni magneti. Ovi magneti se u Greifswaldu hlade na minus 270 stepeni, kako bi nakon uključivanja trošili što manje energije. Samo hlađenje, prema Klingeru, traje skoro dva mjeseca.
U gradnju je, preračunato, uloženo oko 1.000 „čovjek-godina“ rada. Troškovi samo za postrojenje: oko 400 miliona eura. Ako se uračunaju i prateći troškovi na lokaciji – primjerice za osoblje – dolazi se do oko 1,3 milijarde eura. Mnogo veća elektrana, koja se gradi od 2010. u južnoj Francuskoj, mogla bi prema procjenama koštati više od 20 milijardi eura. Prvi rad je planiran za 2025. Za razliku od Greifswalda, u Francuskoj bi se u reaktoru zaista trebala odvijati fuzija jezgara.
Klimatske promjene: Hoće li fuzijske elektrane stići na vrijeme?
Istraživači u Greifswaldu ne bave se samom fuzijom, već svojstvima plazme. Jedan od glavnih ciljeva Wendelsteina 7-X je postizanje dugotrajnog rada. Fuzijski relevantna plazma ne bi trebala trajati samo nekoliko sekundi, kao do sada, nego pola sata. Između nekoliko sekundi i pola sata, kaže Klinger, stoji čitav tehnološki svijet. Od pola sata do stvarnog kontinuiranog rada, teško da je daleko. Da bi se to omogućilo, nedavno je instalirano 600 vodeno-hladnih krugova.
A kada stiže prva prava elektrana? Klinger računa u drugoj polovini ovog stoljeća. Prekasno, smatra Claudia Kemfert. “Rješenja za zaštitu klime trebaju nam sada,” naglašava energetska stručnjakinja Njemačkog instituta za privredu. “Mnoge studije s pravom ukazuju na to da budućnost pripada obnovljivim izvorima energije.”
Mogli smo sada biti mnogo dalje? “Definitivno”, kaže Klinger. “Jednostavno zato što se nije ništa radilo ili se radilo vrlo malo.” Prioriteti su bili drugačiji. Energija dugo nije bila tema. “Bilo je dovoljno nafte, dovoljno gasa.” Napredak fisije duguje se vojnom sektoru. Današnji reaktori su zapravo uvećane verzije reaktora iz podmornica. “Sreća je da je istraživanje bar ostalo živo”, kaže Klinger s pogledom na nuklearnu fuziju.
Heinz Smital kaže: “Drago mi je da se u fuziju nije ulagalo još više.” To je, kaže atomski ekspert Greenpeace-a, svakako vrlo uzbudljivo fundamentalno istraživanje. Ali s energetskim snabdijevanjem “nema baš mnogo veze”. Govori o “prevari u etiketi”.
Slično se izražava i poslanik Zelenih u Bundestagu i bivši ministar zaštite okoliša Donje Saksonije Stefan Wenzel: “U borbi protiv klimatske krize nuklearna fuzija dolazi decenijama prekasno – ako ikada bude funkcionisala.”
Zašto je nuklearna fuzija sigurnija od nuklearne fisije
Barem bi, prema Klingerovim riječima, nuklearna fuzija bila sigurnija od nuklearne fisije. Čak i kada bi teroristi usmjerili avion direktno u komoru za sagorijevanje, oslobodilo bi se znatno manje i mnogo kraćeživućeg radioaktivnog materijala nego kod fisije. Nema visoko-radioaktivnih fisijskih produkata koje bi trebalo skladištiti desetinama hiljada godina. Čelik u komponentama postaje radioaktivan, ali bi se nakon 50 do 150 godina mogao ponovo koristiti. Također, lančana reakcija poput one u Černobilu nije moguća. Klinger poredi fuziju sa svijećom koja se jednostavno ugasi ako nešto pođe po zlu.
Klinger upozorava da se fuzija ne smije “staviti u ladicu”. “Bićemo sretni za svaku dodatnu opciju.” Obnovljivi izvori energije će igrati ogromno važnu ulogu u budućnosti. Ali nije garantovano da će dugoročno moći zadovoljiti stalno rastuću glad čovječanstva za energijom. Posebno za punktualno snabdijevanje budućih megagradova, fuzija bi bila zanimljiva. “Jednostavno postavite pet, šest velikih elektrana okolo – i mir.” Uz to, one bi mogle izravnavati energetske oscilacije.
Od septembra naredne godine u Greifswaldu bi ponovo trebalo da se proizvodi plazma i započne rad na polusatnom kontinuiranom radu. Za duži rad nedostaje, prema Klingeru, jedno tipično obilježje pravih elektrana – rashladni tornjevi.
