Već 6 dana si na moru.
More je život.
Sutra ideš nazad kući.
Krenućeš popodne nazad, što da ti propadne čitav jedan dan kupanja?
Do 9-10 uveče si kući, neće valjda biti gužva na granici.
Okupaš se, pa na spavanje.
Ujutro na posao.
Oblačiš bijelu košulju u ponedjeljak, tu nema dileme, da se još bolje vidi kako si pocrnio.
Nek’ crknu dušmani.
Dolaziš na posao, otvaraš inbox.
Pocrniš.
Bolje nego na moru.
A u bijeloj si košulji.
Sad je kontrast još jači.
Baš se vidi.
Ma kud’ si se i vraćao na posao, đavo ga odnio.
Sve te sačekalo, ovi tvoji ništa nisu ni radili.
Ma ne, ne može ništa bez tebe.
A na moru je bilo tako lijepo.
Makarska se baš izgradila.
Evo već podne, još nisi ni sve mailove iščitao.
Izgleda da su se svi nakalemili baš na tebe, kao da su čekali da odeš.
Ne može to tako.
Ne može!
Kuc kuc…
Ovaj, šefe…
Nego, po nekim istraživanjima, koja je recimo Visier radio, 44% zaposlenih u toku godišnjeg razmišllja o otkazu. Retail Wire je recimo utvrdio da se tek 13% raduje povratku na posao. Monster je u svojim istraživanjima došao do brojke od skoro 70% ispitanika koji su godišnji iskoristili da se dobro zapitaju gdje im je karijera trenutno, i šta dalje.
Godišnji je đavolja rabota, kažem vam, sjediš i namišljaš i razmišljaš po cijeli dan.
Da ne ulazimo u neke dubioze i dalje analize, jer ljeto je, evo dva agilna prijedloga:
1. Ukinuti godišnji odmor
2. Po povratku sa godišnjeg, ponašati se kao da tek krećeš u vrtić, prvo po sat-dva, i da te pošalju kući ako se rasplačeš ili razdrečiš.
(Zapratite me za još savjeta)
Šalu na stranu, ‘ajte na godišnji, odmorite, naspavajte se, pojedite kukuruz za tri Eura, izgorite prvi dan.
Jednom se živi.
‘Ajd uzdravlje!
