Kao donacija države Njemačke, u selo Nebljuse, pod obroncima planine Plješevice, u srce Like, stigla je krava Lara u proljeće 2000. godine.
Baba i deda su zaključili da Lara i nije neko ime za kravu, te je postignut konsenzus da Lara postane Perova.
Uvijek se u našoj kući njegovala tradicija. Krava se može i mora zvati Perova, Šarova, Garova ili recimo Milka.
Čuj Lara, ma hajte molim vas, pa da se sprdaju po selu sa nama.
Lara je brzo navikla na Liku, na to da je zovu Perova i da je paze.
Baba i deda nisu pedantni Nijemci koji imaju farmu krava i mehanički mužu.
Lara nije bila jedna od 50 krava u štali. Lara je bila naše blago.
Stari ljudi domaće životinje uglavnom zovu “blago”. Razmislite malo zašto.
Baba je sa njom pričala svaki dan, izvodila je na pašu. Čistila oko nje.
Deda je svježu djetelinu kosio i donosio.
Sve je manje Lara žudila za njemačkim sistemom i bavarskim poljanama, a sve više se navikavala na Liku i život jedne prosječne Perove.
Sve do jednom.
Perova je bila steona.
Za vas koji niste išli kod babe na selo, to znači da je bila trudna.
Baba je u crkvenom kalendaru upisala datum kada bi njena Perova trebala da se oteli.
Prošao je taj datum, ali nikako da krene porod.
Zovu babu svi redom, usijao se fiksni telefon. Svi isto pitaju: Je l’ se otelila Perova?
Pola sela nije spavalo noćima, nasikirali se.
Probivši termin od nekoliko dana, napokon se otelila Perova, ali je kod nas u kući ostala fraza da se teliš kao Perova kad nešto radiš, a nikako da završiš, ili neku odluku odugovlačiš.
I meni je ostalo u glavi da sam kao Perova kad nešto odugovlačim, ili nikako da završim.
Sada bi vam stručnjaci rekli da je to Prokrastinacija, ili odgađanje.
Ako ćete po naški, telim se k’o Perova.
Svi mi nešto odgađamo. Od odlaska kod ljekara, slanja nekog neprijatnog maila, pranja tepiha, razvoda, davanja otkaza, kupovine stana, prodaje kuće ili kave sa nekim koga svako malo srećete i sa lažnim žaljenjem konstatujete da se morate naći na kafi i ispričati.
Razlozi za prokrastinaciju su razni, i svakom je onaj njegov najveći, najbitniji i/ili najteži.
Neke odluke je bolje donijeti prije nego kasnije, to je bar jasno, neke ćemo donijeti nažalost prekasno, a neke onako, taman.
Oko nove godine se donosi najviše odluka.
Em je moderno, em okrećete novi list (mada stari ostaje ispisan i dalje, ne dajte se prevariti).
Zato je recimo povećan broj otkaza nakon nove godine i početkom jeseni, kad se ljudi vrate nakon praznika ili godišnjeg, pa prelome da nakon 7 dana Makarske, njihova kancelarija nije više privlačna kao što je bila.
Brian Tracy je napisao knjigu “Eat that frog”, koja se na jedan interesantan način bavi prokrastinacijom, većom efikasnošću i donošenjem odluka.
Kupite i pročitajte, nemojte kao naša Perova odugovlačiti, pa da vam se po selu sikiraju komšije.
