Translated with permission from “Ten Years of Industry 4.0-Quo Vadis?“ by Christoph Roser on AllAboutLean.com.

Prije otprilike deset godina, u aprilu 2011., Industrija 4.0 je prvi put predstavljena publici na Hanover Messeu u Njemačkoj. Industrija 4.0 je dala mnoga obećanja kako će sve biti bolje i lakše. Ali, <iznenađenje Pikachua>, nije. Da vidimo i zašto.

Uvod

Industrija 4.0 je (navodno) četvrta industrijska revolucija nakon prve (mehanizacija i energija pare), druge (električna energija i masovna proizvodnja) i treće (kompjuter). Umrežavanje svega će (navodno) riješiti mnogo problema. Ako ste redovan čitalac, znate da sam pomalo skeptičan prema mnogim od ovih tvrdnji.

Pogled na produktivnost

U ovom postu (inspirisanom njemačkim člankom, izvor ispod) gledam na uticaj industrije 4.0 na proizvodnju. Obično se poboljšanje u proizvodnji mjeri kao produktivnost rada (tj. koliko robe radnik može proizvesti u datom vremenu). Za zemlje se to obično mjeri kao novčana vrijednost po radniku ili po radnom satu. Srećom, ove statistike su lako dostupne.

Grafikon ispod prikazuje godišnju procentualnu promjenu produktivnosti rada u proizvodnji u Njemačkoj (dostupni podaci 1970–2020) i SAD (dostupni podaci 1987–2019), uključujući desetogodišnje prosjeke (isprekidane linije). Naznačio sam i period kada je Industrija 4.0 postala popularna riječ, a to je od 2011. nadalje (iako ova tema – iskreno – nije nova).

Ako snažno vjerujete u industriju 4.0, možda ste očekivali jači rast zbog… pa… revolucije koja se dešava. U stvari, dešava se suprotno. Rast proizvodne produktivnosti u posljednjih deset godina bio je definitivno niži nego u prethodnim decenijama, a ponekad čak i negativan. Gotovo da izgleda kao da “revolucija” usporava produktivnost.

Vraćajući se malo dalje u 1950-te, donji grafikon vam pokazuje ukupnu produktivnost rada (ne samo proizvodnje) i za Njemačku i za SAD, ponovo uključujući desetogodišnji prosjek kao isprekidanu liniju i prikazuje period Industrije 4.0 (izvor).

Budući da ovaj grafikon spaja svu produktivnost (osim proizvodnje ukljucuje i poljoprivredne, uslužne, rudarske i druge djelatnosti), efekat više nije toliko izražen, ali je i dalje prisutan. Rast produktivnosti u Njemačkoj je najniži od Drugog svjetskog rata, a ni produktivnost u SAD nije tako dobra. Ali svakako nije vidljiv nikakav porast. Šta se dogodilo sa obećanim poboljšanjem naše nove revolucije? Da budemo pošteni, postoji mnogo drugih faktora koji mogu utjecati na produktivnost, od narančastih predsjednika do virusnih pandemija. Ali sveukupno, uticaj industrije 4.0 na proizvodnju je i dalje razočaravajući.

Zašto nema revolucije?

Jasno je da nema revolucije. Ako ništa drugo, rast produktivnosti je manji nego prije. U svojim prethodnim postovima pisao sam dosta o oprezu kojeg je potrebno imati kada se bavimo industrijom 4.0. Neke stvari funkcionišu, ali mnoge ne rade. I morate obaviti temeljni PDCA da biste bili sigurni da će raditi. Isto tako, mnogo je lakše prodati uzbuđenje oko revolucije zajedno sa softverom, uslugama ili savjetovanjem, nego što je pružiti krajnje rezultate.

Vjerujem da je Industrija 4.0 profitabilna za prodavače softvera, dobavljače usluga i konsultante, ali samo ponekad za stvarnog proizvođača. To je poput zlatne groznice, gdje je najbolje način da zaradite novac taj da prodajete lopate, a mogući način da izgubite novac jeste da kopate zlato. Neki ljudi se obogate, ali većina ne.

Tako je i u proizvodnji. Neke kompanije imaju ogromne koristi od Industrije 4.0, ali vjerujem da je većini kompanija bolje da budu sljedbenici nego lideri. Zavisi i od toga kako tumačite industriju 4.0 (koristite e-poštu? Hej, vi ste digitalno umrežena cyber-fizička kompanija Industrije 4.0! … ili možda ne)

Jedan od mojih kolega Steffen Kinkel smatra da kompanije ulažu velike napore u digitalne sisteme, ali zanemaruju rješavanje osnovnih problema u proizvodnji. Stavljanje digitalnog blizanca u neefikasan proces ne čini ga na magičan način efikasnim. Podaci mogu pomoći da budete efikasni, ali i dalje morate uložiti napore da poboljšate osnovni proces. Nažalost, mnoge kompanije preskaču ovaj stvarni dio poboljšanja u korist više digitalizacije i više podataka… koje onda ni oni ne koriste.

Ali još uvijek postoji mnogo potencijala za poboljšanje. Jedna njemačka studija, Wertschöpfungspotenziale 4.0 (izvor ispod), otkriva da postoji još uvijek 95 milijardi eura potencijala za poboljšanje u njemačkoj industriji korištenjem Lean proizvodnje, ili otprilike 14%. Lično mislim da će ih biti još, ali to je samo slutnja. Nažalost, ulaganja u poboljšanja i novu opremu su smanjena u korist istraživanja digitalnih igračaka… pardon… alata. Ali iako farbanje automobila čini da izgleda ljepše, ne popravlja pokvareni motor.

Ulaganje u istraživanje je, naravno, vrijedno. Ali također morate stvarno napraviti proizvod. Mislim da je to dio njemačkog mentaliteta. Volimo da projektujemo, dizajniramo i pravimo nacrte. Ali izgradnja proizvoda je više gnjavaža koja se mora obaviti. (Drugačije je u Japanu, gdje je umjetnost pravljenja stvari dio japanske kulture). Trebalo bi biti očigledno da je za uspješnost kompanije potrebna kombinacija različitih faktora. Potrebno vam je istraživanje, dizajn, prodaja I proizvodnja. Najslabija karika će ograničiti vaš uspjeh. Uz sve sjajne digitalne kompanije od Google-a do Facebook-a, proizvodnja nekima izgleda staromodno i dosadno. Ali ovo je pogrešno. I Rimsko i Kinesko Carstvo su daleko ispod svojih potencijala jer je proizvodnja bila prepuštena robovima i onima koji nisu imali dovoljno pametni za politiku ili vojsku (vjerujte mi, napisao sam knjigu o tome).

Ukratko, Industrija 4.0 NIJE prečica za rješavanje problema, već u najboljem slučaju pomoć. Ne rješava probleme na magičan način i ne čini vas boljim. I dalje morate voditi računa o svim sitnicama u radnji. Sve u svemu, i dalje nam je potrebna proizvodnja, i da ulažemo i unapređujemo proizvodnju da bismo bili uspješni. Sada izađite, riješite neke od problema u Vašoj proizvodnji i organizujte svoju industriju!

Izvor

Ovaj blog post je inspirisan člankom iz njemačkog časopisa Heise „Zehn Jahre Industrie 4.0: Null Produktivitätsfortschritt“, koji je napisao Alexander Horn, na koji mi je ukazao dr. Tom Drews. Puno hvala, Tom! Ovaj članak je zasnovan na (također njemačkom) izvještaju “Wertschöpfungspotenziale 4.0” Steffena Kinkela, Sebastiana Beinera, Arndta Schäfera, Heidi Heimberger i Angele Jäger.