Nedavno sam sjedila kod kuće listajući svoj Twitter feed, koji je – budući da sam filozofkinja koja proučava umjetnu inteligenciju i podatke – uvijek pun najnovijih tehnoloških vijesti. Nakon nekog vremena, primijetila sam da mi se javlja mučnina u stomaku, što je znak da se ne zabavljate. Ali zašto? Nisam čitala vijesti o politici, ili klimatskoj krizi, ili pandemiji – uobičajenim izvorima mučnine. Zastala sam i razmislila na trenutak. Šta sam upravo gledala?
Zastala sam pred estetskim siromaštvom najnovijeg predstavljanja za Metinu igru Horizon Worlds VR, koja prikazuje mrtvooki animirani avatar Marka Zuckerberga na vizuelnoj pozadini koju je jedan Twitter korisnik uporedio sa „oslikanim zidovima napuštenog sirotišta. ” Ispustila sam tihi uzdah na vijest o Ring Nation-u, TV emisiji koju je producirao Amazon i koja sadrži “bezdušan virusni sadržaj” snimljen iz nadzornog carstva Ringa. Stegla sam vilicu pred snimkom ekrana modela koji je razvio Stable Diffusion pretvaranja teksta u sliku koji nudi umjetnička djela umjetne inteligencije u stilovima desetina neplaćenih ljudskih umjetnika, čiji je kolektivni rad uliven u podatke o obuci modela, usitnjen i ispljunut nazad van.
Prepoznala sam taj osjećaj i znala sam mu ime. Bila je to rezignacija – onaj osjećaj da ste zaglavljeni na mjestu na kojem ne želite biti, ali ne možete otići. Pogodila me ironija da sam cijeli život studirala tehnologiju kako bih izbjegla ovakav osjećaj. Tehnologija je nekada bila moje sretno mjesto.
Naravno, prelila sam svoje emocije u tweet:
Najtužnija stvar za mene u vezi sa dugom spiralom moderne tehnologije u manipulaciji i nadzoru korisnika je to što je ona polako ubila radost koju su ljudi poput mene nekada osjećali u vezi s novom tehnologijom. Svaki proizvod koji Meta ili Amazon najavi čini budućnost mračnijom i sivom. To je nekada bilo suprotno. Tehnologija je bila jedna od stvari koje sam najviše voljela. Još se sjećam osjećaja kada sam se vozila prvim BART vozovima u SF. Kada sam vidjela svoj prvi Concorde, moja mala glava je eksplodirala. Moj Commodore PET. Poslednji put kada me je tehnologija učinila istinski sretnom bili su ovi trenuci. Šta će nam biti potrebno da vratimo taj osjećaj? Ne mislim da je to samo moja nostalgija, zar ne? Više nam tehnološke kompanije ne obećavaju ništa što nam je zaista potrebno ili što smo tražili. Samo više praćenja, više guranja, više iscrpljivanja naših podataka, našeg vremena, naše radosti.
Pogodila sam u živac. Kako su obavještenja na mom telefonu počela eksplodirati i hiljade odgovora i retweetova počele da pristižu, početna nagrada dopamina za viralnost ustupila je mjesto dubljoj tuzi. Mnogi ljudi su sjedili sa istim teškim osjećajem u stomaku.
Članak „We used to get excited about technology. What happened?“ autorice Shannon Vallor preveden je sa portala Technologyreview.
