Moje prvo radno iskustvo je bilo u kompaniji koja se bavi projektovanjem i izvođenjem sistema ventilacije i klimatizacije. To samo po sebi i nije tema koja bi nekog posebno zanimala da nije jednog detalja koji mi je odmah upao u oči. Gotovo kompletna oprema od klima komora, ventilatora, opreme za distribuciju zraka, kontrolu protoka, filtraciju, sve je dolazilo iz uvoza. Čak i pocinčani lim za izradu ventilacionih kanala je također bio iz uvoza. Teško je i zamisliti koliko je opreme i lima ugrađeno u objektima za sve ove godine, od toga je bar 50 % moglo biti proizvedeno u BiH s konstantnom tendencijom rasta tog procenta. Situacija i u drugim sektorima je bila (i ostala) gotovo identična.
Svoje iskustvo navodim u kontekstu prostora za rast industrijske proizvodnje, jer ako bi domaća proizvodnja pokrila samo dio domaćih potreba ostvarila bi značajan rast.
Postoji konsenzus da industrija igra ključnu ulogu u procesu ekonomskog razvoja. Mnogo je razloga zašto težnja za održivom industrijskim rastom ima dugoročne koristi za ukupan ekonoski rast. Glavni argument koji ide u korist industrijalizacije oslanja se na prednost proizvodnje u odnosu na druge sektore, kao i na veće benefite koje mogu proizaći iz rasta proizvodnje. Zapravo, proizvodni sektor ne samo da pokazuje veći nivo produktivnosti u poređenju s onim u drugim sektorima već posjeduje značajniji kapacitet apsorpcije radne snage.
Zemlje koje bilježe najveći ekonomski napredak u posljednjih dvadeset godina slijede jedan ustaljeni obrazac razvoja industrije koji se sastoji od tri faze.
U prvoj fazi proizvodnja se usmjerava na supstituciju uvoznih proizvoda domaćim. To industriji daje potrebno vrijeme za prilagodbu i potvrdu kvaliteta, kao i neophodno vrijeme za marketing, po onoj staroj „dobar glas daleko se čuje“. U isto vrijeme se usvajaju nove tehnologije i vrši intenzivna edukacija uposlenih.
U drugoj fazi proizvodnja se bazira na izvoz uz istovremeno zadržavanje dostignutog nivoa pokrivenosti domaćeg tržišta.
Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju bar u ovom trenutku, na sredini ove faze, čak i prije, industrija dolazi pred zid u obliku obrazovnnog sistema, spore i glomazne administracije i demografske situacije.
Da bi se nastavilo, barijere je potrebno ukloniti, tek nakon toga je moguće kretanje prema trećoj fazi a ona je industrija znanja.
Postoji još jedan problem za koji svi znamo, kojeg ovdje neću navoditi jer ovo je mjesto za promociju proizvodnje, industrije i tehnologije. Umjesto toga navest ću primjer industrijskog rasta Singapura.
Singapur je postigao značajan ekonomski i društveni napredak od političke neovisnosti 1965. godine, s jednim od najviših prihoda po glavi stanovnika na svijetu.
Mala zemlja površine 725m2, otprilike kao neka opština u BiH, sa oskudnim resursima. Nakon sticanja neovisnosti Singapur je bio izrazito siromašna država sa visokim stepenom korupcije. Procjene su govorile da je među 10 najkorumiranijih zemalja na svijetu u to vrijeme. Onda je na čelo države došao Lee Kuan Yew koji je odlučio to promijeniti. Neki su ga smatrali autoritarnim čelnikom zato što je odlučio iskorjeniti korupciju, i uspio je. Ostalo je historija.
Pametnom dosta.
