Daću otkaz i idem čuvati ovce na selo!
Slušao sam to nekoliko godina skoro svako jutro.
Kod jednog od prethodnih poslodavaca sam radio sa kolegom koji je neko vrijeme davao otkaz.
Kad kažem neko vrijeme, mislim na period od tri-četiri godine.
Čovjek godinama živi u stanju konstante frustracije.
Ne cijene ga dovoljno na poslu, do sada su unaprijeđeni i Kurta i Murta, a on nikako.
A najviše radi, najbrži je uzbrdo, drugi su levati i ublehaši.
On nije.
I gori od želje da uđe šefu u kancelariju, istrese sve šta mu je na duši, sjeti mu se familije i nogom zatvori vrata.
Ali nikako.
Skoro četiri godine.
Vodeći se podacima koje imate do sada, vjerovatno mislite da će se ta odluka kuvati bar još četiri godine.
I kuva se.
I dalje je na istom radnom mjestu.
I dalje je plač Majke Božije, muke Tantalove, agonija i frustracija kad god ga pitam kako mu je.
U istom univerzumu poznajem čovjeka koji je nakon doručka na poslu, tamo negdje oko 11:15 jednog ružnog četvrtka samo ustao i rekao: „Ja ovo ne moram“.
Radnu knjižicu smo mu poštom poslali.
Genghis Khan, poznati vojskovođa, davno je još rekao: „Ti ako ne moreš izdurati, podaj otkaz!“
Dobro, možda nije baš on rekao, ali razumijemo se…
Uglavnom, otkaz se daje kad:
– Ne možete više
– Ne želite više
Sve ostalo je demagogija i šuplja priča.
Ne možete više
Većina ljudi koji su dali otkaz vam mogu tačno reći kad je pukla tikva.
Jednostavno, desilo se nešto i rekli su No pasaran!
Svi imamo tačku pucanja.
Ne želite više
Možete raditi svoj posao, ok su uslovi rada, ali vas više nema u toj priči.
Ne vjerujete u to šta radite, ne vjerujete u poslodavca, njegovu priču, ili šta već vam je bitno.
U slučaju davanja otkaza, svakako bi bilo dobro da ga ne dajete „ljute glave“.
Mislim, nekad stvarno bude svega previše, i treba presjeći, ali istovremeno ne bi trebalo popaliti sve mostove iza sebe.
To što ćete nekom sasuti u facu sve i baš se istresti i osjećati dobro je kratkog daha.
Ako već idete, raziđite se bez neke pompe, tražite svoju sreću dalje i to je to.
Uzmite sve faktore u razmatranje, izvažite, razmislite da li je sreća stvarno u komšijskoj bašti, i da li stvarno “cveta cveće u njihovo preduzeće”.
Vrlo vjerovatno ne cvjeta, i vrlo vjerovatno i tamo ima neko ko godinama daje otkaz i planira zametnuti svoje stado.
Uglavnom ovakvu donosimo u afektu, i mogućnost greške je povelika.
Ne zalećite se.
Možda vam samo treba godišnji i malo da se izmaknete i iskulirate.
Dakle, ako je to to, i odlučili ste da idete, pamet u glavu, iskulirajte, zahvalite se i tražite drugu priliku.
Koliko god bilo teško.
A zna biti.
I nema tu mudrosti neke, ako vam negdje nije dobro, ili mijenjate okruženje, ili svoju percepciju istog.
U svakom slučaju, ne zalećite se, pamet u glavu i polako.
Ajd uzdravlje!
