Kada sam bio u kasnim dvadesetim, dijagnosticiran mi je rak želuca. Doktori su operisali i rekli da se nadam najboljem. Vratio sam se u Japan, gde sam radio, i pokušao da zaboravim na to. Tumori su se vratili godinu dana kasnije, ovaj put u mojoj jetri. Nakon duge potrage, hirurzi su pronašli novu proceduru za njihovo uklanjanje, ali sam znao da je to, opet, možda samo privremeno rješenje. Bio sam potišten sljedećih šest mjeseci. Najteži dio moje bolesti bio je stalni strah da će se ona vratiti.
Tada sam upoznao čovjeka koji je promijenio moj pogled. Dr. Derek Roger proveo je 30 godina istražujući zašto neki ljudi u teškim situacijama postaju preopterećeni, dok drugi istraju. Naučio me svemu što je znao, a kako sam to počeo primjenjivati, moja anksioznost je popustila, iako se moja situacija nije promijenila. Zapravo, rak se vratio prije otprilike pet godina i ostao je relativno stabilan u mojoj jetri. Ali više ne brinem o tome. Derek je postao moj mentor, a u proteklih 10 godina obučili smo hiljade lidera da prevladaju stres.
Proces počinje razumijevanjem da stres nije uzrokovan drugim ljudima ili vanjskim događajima, već vašim reakcijama na njih. Na radnom mjestu, mnogi ljudi za svoj visok nivo anksioznosti krive šefa, posao, rokove ili konkurentne obaveze. Međutim vršnjaci koji se suočavaju sa istim izazovima to rade bez stresa. Derek i ja često srećemo rukovodioce koji imaju visok nivo pritiska, ali nizak nivo stresa, i obrnuto.
Pritisak nije stres. Ali prvo se pretvara u drugo kada dodate jedan sastojak: ruminaciju, sklonost ponovnom promišljanju prošlih ili budućih događaja, uz pridavanje negativnih emocija tim mislima. Naravno, lideri moraju praktikovati razmišljanje – planiranje budućnosti ili razmatranje prošlih lekcija – ali ovo je analitički, kratkoročni proces, sa pozitivnim posljedicama. Ruminacija je kontinuirana i destruktivna, ruši vaše zdravlje, produktivnost i dobrobit. Hronično zabrinuti pokazuju povećanu učestalost koronarnih problema i potisnutu imunološku funkciju. Življenje u prošlosti ili budućnosti takođe nas udaljava od sadašnjosti, čineći nas nesposobnim da završite posao koji je trenutno na vašim tanjirima. Ako pitate osobe sklone ruminaciji kako se osjećaju, niko neće reći “sretan”. Većina se osjeća jadno.
Da biste prekinuli ovu naviku koja izaziva stres, Derek i ja preporučujemo četiri koraka:
Probudi se. Ljudi većinu svog dana provode u stanju zvanom “budni san”. Ovo je kada uđete na parking , ali se ne možete sjetiti vožnje do tamo, ili kada neko na sastanku pita za vaše mišljenje, ali ste propustili posljednjih nekoliko minuta razgovora. Pošto se sva razmišljanja dešavaju tokom ovog stanja, prvi korak je izlazak iz njega. Ovo možete učiniti fizički: ustanite ili sjedite, pljesnite rukama i pomjerajte tijelo. Ili to možete učiniti mentalno: Povežite se sa svojim čulima primjećujući ono što možete čuti, vidjeti, mirisati, okusiti i osjetiti. Ideja je da se ponovo povežemo sa svijetom.
Kontrolišite svoju pažnju. Kada razmišljate, vaša pažnja biva uhvaćena u neproduktivnu petlju, poput hrčka na točku. Morate se preusmjeriti na područja u kojima možete poduzeti korisne akcije. Evo jedne vježbe koju preporučijemo rukovodiocima da je koriste: Nacrtajte krug na papiru i zapišite sve stvari na koje možete kontrolirati ili na njih uticati unutar njega i sve stvari na koje ne možete izvan njega. Podsjetite se da možete brinuti o eksternalijama – svom poslu, svom timu, vašoj porodici – bez da stresujete o njima.
Stavite stvari u perspektivu. Ruminatori imaju tendenciju da dođu do katastrofe, ali otporni lideri drže stvari u perspektivi za sebe i svoje timove. Ljudima kažemo da isprobaju tri tehnike: kontrastiranje (upoređivanje prošlog stresa sa trenutnim, tj. teške bolesti u odnosu na propuštenu prodaju), ispitivanje (pitajte se „Koliko će ovo biti važno za tri godine?“ i „Šta je najgore što bi se moglo dogoditi?” i “Kako bih to preživio?”) i preoblikovanje (sagledavanje vašeg izazova iz novog ugla: “Koja je prilika u ovoj situaciji koju još nisam vidio?” ili čak “Šta je smiješno u ovoj situaciju?”)
Pusti. Posljednji korak je često najteži. Da je bilo lako pustiti to, već bismo to učinili. Smatramo da tri tehnike pomažu. Prva je prihvatanje: priznajte da je, sviđala vam se situacija ili ne, takva kakva jeste. Druga je učenje lekcije. Vaš mozak će pregledavati događaje sve dok ne osjeti da ste nešto od njih dobili, pa se zapitajte: “Šta sam naučio iz ovog iskustva?” Treća je akcija. Ponekad pravo rješenje nije da se opustite, već da učinite nešto u vezi sa svojom situacijom. Zapitajte se: „Šta treba da uradim sad?
Dok sam se borio s rakom, trebalo mi je nekoliko godina da se osposobim da slijedim ove korake. Ali na kraju je upalilo. Moj nivo stresa je opao, zdravlje mi se popravilo, a karijera mi je krenula. Ohrabljen time, otkrio sam da se sve što me je Derek naučio može naučiti i drugima, sa sličnim rezultatima.
Članak “Pressure Doesn’t Have to Turn into Stress“ autora Nicholas Petrie preveden je sa portala Harvard Business Review.
