Teorijsko znanje bez praktičnog iskustva ne može pokrenuti ekonomiju. Zato je povezivanje srednjih škola i industrije ključna reforma koja može stvoriti konkurentnu radnu snagu, osnažiti mlade i pretvoriti obrazovanje u stvarni pokretač društvenog razvoja.
Svaki ozbiljan pokušaj rješavanja strukturnih problema u našem društvu mora početi od samog korijena, a taj korijen je obrazovni sistem. Uvjeren sam da ključ nije u povezivanju industrije tek sa studentima na fakultetima, nego mnogo ranije – još u srednjoškolskim klupama, gdje se oblikuju prve radne navike, odgovornost i profesionalni identitet.
Ako bi škole bile osmišljene ne samo kao mjesta na kojima se prenosi i reprodukuje teorijsko znanje, već kao razvojni i istraživački centri u kojima se učenici susreću sa konkretnim izazovima i realnim industrijskim procesima, tada bismo dobili potpuno drugačiju generaciju mladih ljudi.
Oni bi, još tokom srednjoškolskih dana, sticali iskustvo rada, učili šta znači timska saradnja, razvijali osjećaj odgovornosti za preuzete zadatke i oblikovali vlastitu radnu etiku.
U takvom sistemu, odluka o studiranju ne bi bila puko produženje formalnog obrazovanja, nego svjesna odluka mladih ljudi koji iza sebe već imaju par godina stvarnog iskustva i jasno definisanu ambiciju.
Takav profil mladih ljudi mnogo se lakše povezuje sa industrijom, jer oni u njoj ne bi bili stranci – oni bi u njoj odrasli.
Oni bi postali prirodni pokretači ekonomskog razvoja, novih start-upova i inovacija, a društvo bi dobilo akademski kadar čija vrijednost ne počiva samo na diplomi, već na kombinaciji znanja, iskustva i odgovornosti.
Posebno važan element, koji se često zanemaruje, jeste i ljudska dimenzija – učenici koji imaju priliku da sami zarade svoj džeparac stiču osjećaj samostalnosti, sigurnosti i dostojanstva, što neminovno stvara zdraviju kulturu rada i odnosa prema zajednici.
Zato ovu ideju ne doživljavam isključivo kao obrazovnu reformu, nego kao dugoročnu ekonomsku strategiju. Ako uspijemo povezati škole i industriju, kako u Bosni i Hercegovini tako i kroz saradnju sa našom dijasporom, dobit ćemo generacije mladih koje neće čekati da im neko ponudi radno mjesto, nego će vlastitim znanjem i iskustvom stvarati novu vrijednost i otvarati prostore razvoja za cijelo društvo.
Generacija koja zna da se vrijednost gradi vlastitim trudom i odgovornošću.
Upravo u tome leži šansa Bosne i Hercegovine – da obrazovanje pretvori u put ka samostalnosti, a obrazovne institucije u polazište za ekonomski i društveni razvoj.
