Kada god neko u firmi spomene promjene – bilo da se radi o novom softveru, reorganizaciji ili Lean inicijativi – gotovo instinktivno kreće otpor. Zvuči poznato?
Predrag Kvolik, dugogodišnji inženjer i trener s preko 40 godina iskustva, na LeanConu 2025 predstavio je predavanje koje je istovremeno bilo duhovito, iskreno i brutalno realno: „Zašto se ljudi opiru promjenama?“
Za razliku od klasičnih tehničkih prezentacija, ovo izlaganje je bilo spoj ličnog iskustva, psiholoških činjenica i – saradnje s ChatGPT-jem, kojeg je autor uključio da testira i sebe i tehnologiju.
Naš mozak ne voli promjene – i to s razlogom
Kvolik objašnjava da je otpor prema promjenama duboko ukorijenjen u naš način razmišljanja. Mozak funkcioniše sa filtrima – porodičnim, kulturnim i društvenim – koji tumače stvarnost i često nas „štite“ od nepoznatog. Psiholozi to nazivaju kognitivnim predrasudama, a one vode ka iracionalnim, ali ljudski sasvim logičnim reakcijama.
Strah od nepoznatog, gubitka kontrole, društvene izolacije, neuspjeha, ili čak samo „kognitivna lijenost“ – sve su to razlozi zbog kojih često biramo status quo, čak i kad nam ne odgovara.
„Ako sve držimo pod kontrolom – krećemo se presporo“
Ovo je bila jedna od centralnih poruka predavanja. Kvolik koristi metaforu slobodnog pada i „terminalne brzine“ – balans izm eđu otpora i sile – da objasni da se prilagođavanjem položaja (načina razmišljanja) možemo brže i sigurnije kretati kroz promjene.
Kako pomoći ljudima da lakše prihvate promjene?
Predavanje nije ostalo samo na dijagnozi problema. Autor je ponudio i konkretna rješenja – uz dozu humora i realizma:
- Jasno komunicirati razloge promjena, ali gledano očima onih koji su najviše pogođeni.
- Uključiti ljude u odlučivanje, koliko god to bilo teško.
- Osigurati podršku i treninge, jer promjena bez znanja ne može uspjeti.
- Planirati promjene pažljivo, ali ih ne uvoditi previše sporo.
- Pokazati pozitivne primjere, ali ne očekivati da će svi odmah „kliknuti“.
Poruka za kraj: navike i emocije jače su od logike
Kvolik zaključuje da ljudi nisu „homo sapiens“ koliko su zapravo „homo emotionalis“ i „homo assuetudis“ – bića emocija i navika. Promjene koje zanemaruju ovu činjenicu teško će biti uspješne.
Publika je imala priliku postavljati pitanja – a autor je na njih odgovarao bez pomoći Chata, kako je sam naglasio, uz osmijeh.
