Zvuči kao provokacija, ali zapravo je poziv da se vratimo temeljnim pitanjima o tome kakve ljude želimo na radnim mjestima budućnosti. U vrijeme kad se tehnologije razvijaju brže nego što ih stignemo pratiti, a tržište rada postaje sve zahtjevnije, nije dovoljno imati radnika koji zna rukovati strojem (jer stroj će se promijeniti). Danas vrijedi nešto drugo: vrijedi sposobnost da se uoči problem, razumije proces i predloži rješenje. U tom svijetu nova radna snaga ne dolazi „gotova iz kutije“. Ona se oblikuje kroz iskustvo, mentorstvo i obrazovanje koje ide dalje od standardne upute. I upravo zato pitanje više nije ko zna raditi, nego ko zna učiti. A odgovor na to pitanje vodi nas ravno u srž priče.
Kad industrija ulaže u obrazovanje, ona ne gubi vrijeme, ona gradi vlastitu budućnost. Jer svaka kompanija koja danas pomogne oblikovati znatiželjnog, odgovornog i kompetentnog mladog čovjeka, sutra ima veću šansu dobiti radnika koji zna zašto nešto radi – a ne samo kako
. . .
Antonio Topalović je HR stručnjak sa bogatim iskustvom u području ljudskih resursa, zaštite maloljetnika i pedagoške znanosti. Kroz višegodišnje iskustvo u korporativnom i nevladinom sektoru, razvio je jedinstven pristup upravljanju ljudskim potencijalima. Posebno je posvećen razvoju inkluzivnih radnih sredina, implementaciji učinkovitih strategija učenja i razvoja, te zaštiti ranjivih skupina kroz jasno definirane prakse i politike. Trenutno je zaposlen kao HR ekspert, dok istovremeno završava doktorski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
. . .
Što danas znači biti spreman za industriju?
Od početka industrijske revolucije, obrazovni sustavi su se u velikoj mjeri oblikovali prema potrebama proizvodnje. U 19. i 20. stoljeću bilo je ključno imati radnike koji su točni, pouzdani i u stanju precizno obavljati ponavljajuće zadatke. Znanje se mjerilo sposobnošću da se slijede upute i upravlja strojevima, često bez potrebe za dubljim razumijevanjem procesa. Danas, međutim, više nismo u vremenu parnih strojeva i trake za montažu. Strojevi su pametniji, proizvodnja je raznovrsnija, a problemi s kojima se susreću radnici i poslodavci zahtijevaju kreativnost, prilagodbu i međusobnu komunikaciju. Današnji industrijski radnik nije samo „izvršitelj“, nego saradnik u procesu, osoba koja razumije kako sustav funkcionira i zna pronaći rješenje kada nešto zapne. To ne znači da tehnička znanja nisu važna – naprotiv. No uz tehniku, potrebno je razvijati meke vještine, digitalnu pismenost i osobnu odgovornost. I upravo u tom prostoru, između škole i stvarnog radnog mjesta, nastaje prilika za suradnju. Industrija i škole imaju zajednički interes: razviti ljude koji ne znaju samo “što” i “kako”, nego i “zašto”.
Uloga strukovnih škola – više od prijenosa znanja
Strukovne škole danas više nisu mjesta gdje se prenosi samo tehničko znanje i rutina, odnosno „obuka“ u svom bazičnom obliku. One su, ili bi trebale biti, okruženja u kojima se mladi ljudi uče kako razmišljati, sarađivati, postavljati pitanja i donositi odgovorne odluke. Škole imaju zadatak da polaznicima pruže temelj, ne samo za prvi posao, nego i za cjeloživotno učenje. Upravo zato je važno da se naglasak ne stavlja isključivo na specijalizaciju za određeni stroj ili alat, već na širu osposobljenost: razumijevanje tehničkih principa, razvoj komunikacijskih i socijalnih vještina, kao i radnih navika. Škola nije proizvodni pogon za gotove radnike, ona je prva faza razvoja samosvjesnih i prilagodljivih ljudi koji će sutra moći rasti s promjenama u industriji. U tom procesu važnu ulogu ima i motivacija, osjećaj svrhe, povezanost s realnim sektorom i mogućnost da znanje bude primijenjeno. Učenici koji vide smisao u onome što uče, brže razvijaju kompetencije i spremniji su za uključivanje u radne procese.
U kojem smjeru se treba razvijati strukovno obrazovanje?
Strukovno obrazovanje treba postati prostor inovacije, fleksibilnosti i saradnje. Umjesto da slijedi zastarjele obrasce, ono treba anticipirati promjene na tržištu rada i biti oslonac mladima u razvoju prilagodljivih i primjenjivih vještina. To znači jačanje praktične nastave, ali i integraciju digitalnih alata, projektnog učenja, interdisciplinarnosti i poduzetničkog razmišljanja. Novi modeli, poput regionalnih centara kompetentnosti, dualnog obrazovanja i partnerstava s indutrijom, pokazali su veliki potencijal. No ključno je da ti modeli budu dostupni, sustavno podržani i usmjereni prema razvoju učenika, a ne samo popunjavanju potreba tržišta. Strukovno obrazovanje budućnosti stavlja učenika u središte, ne kao pasivnog primatelja znanja, već kao aktivnog sudionika u vlastitom razvoju. To je obrazovanje koje ne proizvodi radnu snagu, već ljude koji znaju stvarati, preuzimati odgovornost i učiti cijeli život.
Što industrija može učiniti da podrži strukovno obrazovanje?
Industrija ima značajnu ulogu u oblikovanju obrazovanja koje odgovara stvarnim potrebama tržišta rada. No ta uloga ne završava na zapošljavanju gotovih kadrova. Naprotiv, počinje puno ranije. Kompanije mogu biti aktivni sudionici u obrazovnom procesu kroz:
- Omogućavanje kvalitetne praktične nastave: Otvoriti vrata svojim pogonima, mentorirati učenike i pomoći im da nauče kako izgleda stvarni radni proces.
- Sudjelovanje u razvoju kurikuluma: Dijeljenjem iskustava i potreba, industrija može pomoći školama da prilagode sadržaje stvarnim izazovima i tehnologijama.
- Stipendiranje učenika i podrška nastavnicima: Ulaganjem u stipendije, opremu ili stručno usavršavanje nastavnika, kompanije pomažu podizanju kvalitete obrazovanja.
- Zajednički razvoj projekata i inovacija: Uključivanjem učenika u stvarne izazove industrije, potiče se razvoj poduzetničkog duha i inovativnog razmišljanja.
Kad industrija ulaže u obrazovanje, ona ne gubi vrijeme, ona gradi vlastitu budućnost. Jer svaka kompanija koja danas pomogne oblikovati znatiželjnog, odgovornog i kompetentnog mladog čovjeka, sutra ima veću šansu dobiti radnika koji zna zašto nešto radi – a ne samo kako. Saradnja strukovnog obrazovanja i industrije više nije pitanje izbora, već nužnost ako želimo održivo gospodarstvo i motiviranu radnu snagu. Vrijeme je da svi akteri – škole, poduzeća, zajednice, shvate da dijele istu odgovornost i istu priliku. Ulaganjem u učenike, ulažemo u ljude koji će znati razmišljati, prilagođavati se i donositi rješenja – a upravo takvi ljudi grade budućnost industrije.
