Ko nam djeci reže krila: Odakle ti pravo na grešku? (5. dio)

Facebook Twitter LinkedIn

Ah te današnje mladeži, nikakvu oni odgovornost nemaju… Ove današnje generacije pogriješe i misle da je to uredu, ne daju sebi ništa reći. Mladi misle da ih mrziš ako im ukažeš na njihovu grešku i dokažeš da ne mogu naučiti u školi ono što će naučiti u praksi… Bezobrazno je to, pogriješe pa nastave dalje, k'o da se ništa nije dogodilo. Nit’ se crvene, nit’ izvinjavaju. Eh da oni znaju!

Eh da oni znaju kako je bilo prije. Niko te neće pustiti da ti odmah radiš. Valjalo je zaslužiti da ti se da prilika. Ništa ne može preko noći. Kad ti daju priliku, brižljivo je čuvaš i brineš se o svakoj sitnici. Zamisli da prokockaš tu dugo čekanu mogućnost da pokažeš šta znaš. Zamisli da ti je svejedno i radiš onako kako ti se „čini“ bez da istražiš i najmanji mogući detalj i opciju koja može ugroziti tvoju genijalnu priliku. Imao si jednu priliku i to ti je sve. Nije kao danas, moliš ih da rade, a oni bez imalo srama naprave grešku i još ti pokušavaju uzeti pravo da ih kritikuješ. Eh da oni znaju kako se cijeni ukazano povjerenje i pazi na detalje – jer odakle ti pravo na grešku. ALI NE ZNAJU.

Ne znaju ta djeca kako je vama bilo. A kako da znaju, kad ste ih učili da budu hrabri, ponosni i prkosni. Kako da znaju, kad ste im od malena govorili da ih učiteljica nema pravo kritikovati, jer ih nije ona rodila i hranila. Kako da znaju čuvati priliku i brinuti se o tome da li će pogriješiti, kad su imali roditelje koji će se izboriti za svako njihovo pravo i optužiti položaj mjeseca koji je tako jako sijao i odvraćao im pažnju od učenja u noći kad su se spremali za test. Kako da znaju prihvatiti grešku bez da padaju u očaj, kad ste ih vi učili da svaka greška zahtijeva pravdanje, a ne preduzimanje. Kako da cijene prilike, kad su naučili da im vi pravite prilike i okolnosti u kojima će oni pokazati svu genijalnost tog svog nevjerovatnog uma. Ne znaju ta djeca kako boli produkt greške, jer ste vi bili ti koji ste ih neutralisali svojim nevjerovatnim djelovanjem za popravkom i kreativnošću za opravdanjem.

A onda, zamislite. Ta naša brižno čuvana „zjenica oka“ dođe u sredinu u kojoj se očekuje da prihvati odgovornost za grešku. Kako da prihvati odgovornost, kad ne zna model po kojem je moguće da odgovornost bude na njemu. Gdje je taj roditelj koji će doći i objasniti da 20000 škartnih komada nastalih zbog njegovog djeteta nisu toliko loši i da taj kupac treba da shvati da njegovo dijete nije namjerno pogriješilo dimenziju za 20 mm. A i taj kupac, težak čovjek. On bi za svoje pare onako kako on hoće, umjesto da ima razumijevanje za malog genijalca. Kako da genijalac prihvati odgovornost kad nije naučen vještini obrade lične greške. Mali genijalac zna da je uvijek kriv neko drugi. Zna, jer su ga tome čitav život podučavali.

Tragom pitanja ‘Ko nam djeci reže krila?’

A onda dođeš ti, i onako bezdušno ga kritikuješ i pozivaš na red. A on, ne zna šta mu se dogodilo. Ne može on percipirati realnost. Modul njegovog ponašanja radi po principu „mrzi me učiteljica = mrzi me šef“, jer mu se ne sviđa boja mojih noktiju koje sam nadogradila prošle sedmice. A onda slijedi realnost, očaj, depresija i odlazak tamo negdje „gdje me neće mrzit“.

Ko nam djeci reže krila?

Nije važno što „mali genijalac“ ima potencijal da to stvarno i postane. On je ponižen i jadan – odlazi. Njegova krila je odrezala realnost. Realnost u kojoj nema majke koja govori: „Nek’ crknu dušmani, što su mi na dijete napali“. Ali, čovječe koji si odgojio svoje male genijalce kod kuće, a koji za sobom nosiš kofer iskustva – čuvaj to dijete. Pomozi mu da njegova krila ne budu odrezana. Odgovornost za greške mora naučiti preuzimati. Bolna lekcija koju mora naučiti sada, jer nije naučio tada. Ali, budi baš ti njegov glas razuma.

Pomozi mu da raširi svoja krila i nauči da greška nije kraj svijeta, nego prilika za neki novi svijet. Prilika da otkriješ kako može bolje i drugačije. Prilika da upozna drugu dimenziju rješavanja problema. Nauči ga da greška rađa, a ne pokopava. Nauči ga da se za grešku ne sudi smrtnom kaznom, nego snažnom akcijom. Nauči ga da prihvati jer će svakim prihvatanjem biti bolji. Ne dozvoli da ga bolna spoznaja dovede do toga da nikad više ne raširi svoja krila.

Primjer iz lične prakse: Radim i gradim. Borim se da dovedem sistem u red. Uspostavim red, ali ne i sistem. Ponosna na svoju pamet. I onda posao prepustim tamo nekoj „babi“, a ona unese pogrešne oznake i uništi kompletnu bazu (koju ću naravno opet morati popraviti ja). Kriva je. Presudila sam joj. U svojoj glavi i na svom jeziku. Maksimalno „profesionalno“ je pitam što je to uradila, a ona kaže da je mislila da tako treba. A ja, vrlo „profesionalna“ i „mudra“ stručno kažem: „Nisi ti plaćena da misliš, nego da radiš. Ovdje ja mislim, a ti radiš“ – ženi čiji sin je malo mlađi od mene. Mrzite me ako želite, jer i ja bih sebe. Između mržnje i zahvalnosti što se ovaj momenat dogodio dijeli me samo činjenica da sam spoznala šta znači prihvatiti svoju grešku.

Jedan vrlo mudar gospodin, koji je saznao za ovu situaciju, vrlo brzo me pozvao na „kaficu“. Pitao me šta se dogodilo, a ja sam mu odvažno rekla kako ne vjerujem kakve mi ljude dovodimo da rade, te da mi je uništila „sve“, i da ću ja morati sve sama popraviti. Onda me pitao koliko košta da se to popravi, a ja sam brojala radne subote i prekovremene sate. Rekao mi je da to riješim i da će mi naravno platiti dodatno vrijeme koje je potrebno da to popravim. I dalje sam bila ljuta, jer moram trošit svoje slobodno vrijeme zbog nje „glupe“ i „neoprezne“.

A onda me pitao kako ću ja popraviti svoju grešku. Kakvu grešku? O čemu priča ovaj čovjek? Da li je on normalan? Ja moram popravljati tuđe greške, a on meni priča da sam ja nešto pogriješila. Koliko god da sam ga cijenila, gledala sam u njega izbezumljeno i pitala se zašto ja sjedim uopšte sa ovom „budaletinom“ koja ne može razlučiti ko je kriv, a ko nije. Opet sam počela priču o tome kako je ona sve uništila i kako ja jadna moram raditi zbog nje dodatno.

Jako smirenim i pribranim tonom – ponovio mi da je on priznao njenu grešku i da će mi kompenzirati štetu. A onda me opet pitao, kako ću ja nadoknaditi svoju grešku. Dok mi je blagim tonom i vrlo mudro objašnjavao osnovne postulate menadžerskog i, nadasve, profesionalnog prihvatanja tuđe greške, uz načine odgovora na takvu situaciju, crvenila sam se kao nikad u životu. Iako je kancelarija poprilično prostrana i prozračna, razmišljala sam o tome kako bi mi malo kisika dobro došlo. Boli! Jako boli kad shvatiš da si kriv, i da moraš prihvatiti odgovornost za svoje postupke. Ostavio mi je prostora da razmislim kako ću popraviti svoju grešku.

Hvala mu što mi nije rezao krila. Hvala mu što mi je objasnio da ih moram savit – jer je odgovornost moja. Hvala mu što je insistirao da grešku prihvatim kao priliku, a ne kao smrt. Nije me osudio na nestanak, nego na postanak. Popravila sam i bazu (bez ikakve naknade – naravno), i odlučila da ću učiti o tome kako se prihvataju tuđe greške – jer prihvatanje svoje sam naučila na najbolniji mogući način. Još i danas živim sa osjećajem povijenih krila, kad nekom ukazujem na njegov propust – jer znam i osjećam!

Ko nam djeci reže krila? Nadam se – nikad niko više!

Znaj, da tamo negdje postoje neki genijalci koji će naše društvo učiniti boljim. Čovječe sa iskustvom, biraj da ti budeš taj koji će osloboditi kompletan potencijal tih genijalaca. Mladi čovječe, biraj da otkriješ u sebi genijalca koji će ovaj svijet činiti boljem mjestom. Biraj! Zato da nam bude bolje! Ne dozvoli da te nedostatak spoznaje o tome „kako“ odvrati od realizacije tvoga „zašto“. „Kako“ se uči, a „zašto“ se osjeća.