Ko nam djeci reže krila: Ko to tamo radi od kuće? (4. dio)

Facebook Twitter LinkedIn

Ah te današnje mladeži oni bi da rade kad oni hoće i odakle hoće… Ovi mladi misle da je kompanija igračka i da možeš doć na posao kad ti se igra, i otići kad ti dosadi …. Ove današnje generacije traže momenat inspiracije… Ko je nas pitao za momenat inspiracije? Eh da oni znaju.

Eh da oni znaju kako je bilo nama. Ustaješ svako jutro u pet. Spremaš se za posao. Dorčkuješ, jer ne znaš hoćeš li više imati priliku za pauzu. Trčiš na bus. Nema svako automobil ko danas. Moliš Boga da se uđešu radnički autobus. Uletiš nekako i stojiš na stepencama. Nikad ti nije pala na pamet ideja o tome da sjedneš. Tvoje je da stojiš i brojiš kočenja nervoznog vozača, uživajući u osebujnim mirisima jutarnjeg dorčka gospode koja na svojim sjedištima zasjeda o važnim političkim i društvenim pitanjima. Dolaziš na posao. Trčiš do radnog mjesta da spremno dočekaš jutarnje zvono koje signalizira početak rada. Počinješ radit. Prolazi dan. Dolazi pola četri. Napuštaš kompaniju, i hajde sutra opet ispočetka. O kakvom radu od kuće i momentu inspiracije pričaju ove današnje generacije. Eh da oni znaju šta je red i sistem – ALI NE ZNAJU.

Ne znaju ta „djeca“ kako je vama bilo. A kako da znaju, kad ste od prve ušteđevine kupili automobil, a onda ih mahnito vozili do škole udaljene 300 metara, jer eto nek se ono ne pati ako sam već ja morao. Kako da znaju za red i moranje, kad ste sve vaše životne obaveze uskladili sa njihovim subotnjim treningom i nedjeljnim rođendanom? Kako da znaju šta je predviđeno vrijeme, kad ste iz kuće izlazili kako bi u miru spremali ispite i isključivali telefonske linije iz zidova kako ne bi remetio njihovu potrebu za potpunim mirom i koncentracijom dok se naučno uzdižu i pripremaju svoj genijalni um za rješavanje stateških društvenih pitanja.

A onda, zamislite. „Mali genijalc“ su otkrili da je momenat njihovog najproduktivnijeg rada u 23:00h na večer. Miris večernjih nota u njima budi kreativnost i ostavlja im prostora za produkciju najkvalitetnijih misli i djela. I dalje se ne možemo otrgnuti osjećaju da taj „mali genijalac“ ne želi doći na posao u 07:00h. Koliko drsko i bezobrazno. Ljenčuga i neradnik. Spavao bi do podne. Neće da radi subotom. Neće on kako ti hoćeš. On hoće kako on hoće. E pa neće.

Ko nam „djeci“ reže krila?

Nije važno šta zna. Nije važno da li svoje projekte završava na vrijeme. Važno je da dođe u tačno određeno vrijeme. Vrijeme koje je naređeno sistemom. Odakle mu hrabrost da se usudi rušiti sistem? Šta će reći majstor za mašinom ako vidi da svi radnici ne dolaze u isto vrijeme?

Koliko boli kad nam djeci režu krila. Boli kad njegovom nemirnom i modernom duhu presudiš vrijeme u kojem on nešto mora. Odgojio si ga da ništa ne mora. Igrao si oko njegovog visočanstva i učio ga da je on vrhovni genije pred čijom pameti svi trebaju igrati i kojoj se trebaju diviti. A sad, sad si mu izrezao krila. Rekao si mu da mora, samo zato što si ti morao.

A on neće. Neće on kako ti hoćeš. On hoće kako on hoće. A da si ga pustio i pratio. Brižljivo nadgledao i usmjeravao, više važno ne bi bilo, da li zvono zvoni u 07:00h. Otišao je tamo gdje ne mora. Otišao je tamo gdje se radno vrijeme mjeri sa riješenim zadacima a ne satima. Jer koga briga za sate, ako ih provodi gledajući u telefon, izrevoltiran jer mora.

Šta bi bilo kad bi iskustvo ukrotilo mladost? Šta bi bilo kad bi iskustvo znalo igrati igru u kojoj mladi misle da rade šta hoće, a iskustvo koristi njihovo znanje za svoj profit. Oni su tako mladi i tako „zeleni“. Oni tako dobro mogu nositi teret na svojim raširenim krilima, samo ako ih niko ne reže. Ko nam „djeci“ reže krila zbog malo sujete i želje da dokaže da je njegov sistem u kojem djeluje najbolji? Nit’ su snjezi, nit’ su labudovi, nego oni koji su ih odgojili.

Primjer iz lične prakse: Radno vrijeme je od 07:00 do 15:30. Imaš pauzu od 10:30 do 11:00 h za doručak i od 13:00 do 13:15 h za kafu. Kolektivni godišni odmor je zadnju sedmicu jula i prvu sedmicu augusta, kao i zadnju sedmicu decembra i prvu sedmicu januara. To ti je što ti je. Šta ti više treba? Uzmi ili ostavi.

Želim da vjerujem da se u industrijskoj kompaniji ne može raditi ako nisi fizički prisutan. Prihvatam ponudu i pokušavam uništiti mladalački prkos koji me tjera da odbijam instituacionalnu vremensku organizaciju i pribjegavam samoorganizaciji. Štreberče koje dolazi u pola sedam, šest i petnaest, šest, petnaest do šest. Štreberče koje ostaje do četri, pet, šest… Štreberče koje radi od kuće, koje se budi u tri ujtru da odradi zadatke, koje radi subotu, nedjelju, praznik. Uvijek! Uvijek kad se sjeti da ima ideju o tome kako može bolje. Svaki dan, iz dana u dan, godinama.

Zato što zna da moraš raditi i brže i više ako hoćeš veće rezultate. A onda – onda ti kažu – oni „pripametni“ ko ti je kriv što se ne znaš organizovati. Znam druže – organizujem se za ono što ti nikad nećeš ni spoznati. Jer ti radiš za osam sati plate, a ja za raširena krila koja nose teret uspjeha i prosperiteta.

Koliko bi krila letilo nad balkanskim nebom, samo da ima više razumjevanja i prihvatanja?. Koliko krila bi nosilo terete „pripametnih“ samo da „djeci“ ne režu krila.

Tragom pitanja ‘Ko nam djeci reže krila?’

Nisi glup ako puno radiš! Nisi neorganizovan i nesposoban ako radiš izvan vremena koje su ti propisali! Samo si dovoljno pametan da znaš, da ćeš svojim radom osloboditi svoja krila da lete, pa čak i tamo negdje u daljini, ako bude bilo potrebno. Tamo negdje gdje njihov zamah neće smetati „sistemu“. A njima.. ako te ne budu razumjeli i prihvatili, kako bude.

Ko nam „djeci“ reže krila? Nadam se – nikad niko više!

Znaj, da tamo negdje postoje neki genijalci koji će naše društvo učiniti boljim. Čovječe sa iskustvom, biraj da ti budeš taj koji će osloboditi kompletan potencijal tih genijalaca. Mladi čovječe, biraj da otkriješ u sebi genijalca koji će ovaj svijet činiti boljem mjestom. Biraj! Zato da nam bude bolje! Ne dozvoli da te nedostatak spoznaje o tome „kako“ odvarti od realizacije tvoga „zašto“. „Kako“ se uči, a „zašto“ se osjeća.