Translated with permission from „Military Leadership and Disobedience” by Christoph Roser on AllAboutLean.com.

U nedavnoj diskusiji na LinkedIn-u, došlo je do neslaganja oko toga da li je liderstvo koje uključuje izrazito autoritativni stil dobro navodeći: „General koji pita svoje vojnike da li će se boriti, još nije spreman za rat“. Ne slažem se s ovim stavom, kako za vojsku, tako i za proizvodnju. Ipak, ova diskusija me inspirisala da napišem dva posta o teškoj temi liderstva. Ovaj prvi post ovdje se detaljnije bavi vojnim liderstvom i povremenim potrebama vojnika da odbiju, ignorišu ili ne poslušaju naređenje. U drugom postu ću opisati šta to znači u proizvodnji.

Vojno liderstvo u teoriji

Institucionalizirano donošenje odluka je vjerovatno najstrožije u vojsci. Oficir koji komanduje izdaje naređenje, a vojnik izvršava komandu bez oklijevanja. U vojsci ovo često može imati smisla. Obični vojnik uglavnom nema pregled cjelokupne strategije, pa čak i ako bi vojniku bilo dozvoljeno da zna glavni plan, možda neće biti dovoljno vremena za raspravu o svim pitanjima dok meci svuda oko njih lete. Stoga je obično dobar pristup da vojnik samo slijedi naređenja umjesto da propituje da li su naređenja zaista dobra.

Vojne greške

Ali, naravno, to ne znači da lider ne pravi greške. U stvari, historija je puna pogrešnih vojnih odluka, od malih okršaja do bitaka velikih razmjera. Rat u Iraku je započet da bi se pronašlo “oružje za masovno uništenje”… kojeg tamo nije bilo. Britanci, Rusi i Amerikanci su redovno napadali Afganistan, samo da bi otkrili da je to bila ogromna greška. A mi Njemci smo započeli najveći rat ikada… dva puta! Loše odluke se donose na svim nivoima, čak i na nivou rukovodstva države.

Kad bolje razmislim, većina ratova je vjerovatno greška…

Vojnici se također mogu ne slagati

Vojnik bi trebao samo da izvršava naređenja, ali u stvarnosti većina vojnika ima prilično formirano mišljenje o svom poslu, pogotovo jer je u pitanju njihov život, a ne život oni starih momaka (a ponekad i djevojaka) kod kuće koji donose odluke. Ako se vojnici ne slažu, iako ne pravno, u stvarnosti imaju načina da reaguju. Najlakši način je vukući se okolo – Oni slijede naređenja, ali ne s puno entuzijazma i brzine.

He did NOT end the world in 1983... — On nije doveo do kraja svijeta 1983.god…

Vojnici mogu čak i potpuno odbiti naređenja. Kada je NORAD uradio test da vidi hoće li vojnici lansirati nuklearni projektil (a da pri tome oni nisu znali da se radi samo test), dosta vojnika nije poslušalo i nije htjelo započeti Treći svjetski rat. To je možda i spasilo svijet, kada je Stanislav Petrov 1983. godine, na dužnosti u ruskoj komandi za rano upozoravanje, odlučio da ne prosljeđuje informaciju o nuklearnom napadu SAD-a na Rusiju, smatrajući (ispravno) da je riječ o kompjuterskom kvaru.

Odbijanje naređenja može postati i agresivno. Na kraju Vijetnamskog rata dosta vojnika je izrazilo svoje neslaganje sa odlukama nadređenih bacajući ručne bombe na njih, što je događaj za koji se koristi termin “fragging” (eng. Fragging – namjerno ubojstvo nadređenog, uglavnom se vezuje za Vijetnam). Njemački vojnici su, na kraju oba svjetska rata, znali pucati u leđa svojim oficirima.

Ili drugi primjer (opet iz Njemačke): Dok je Njemačka bila podijeljena na Istočnu i Zapadnu Njemačku (1949–1990), graničari Istočne Njemačke imali su stroga naređenja da pucaju kako bi ubili onoga ko pokuša pobjeći iz Istočne Njemačke u mnogo slobodniju i demokratskiju Zapadne Njemačku. (Zbog PR razloga, ova naredba je pauzirana tokom državnih praznika.) To je izazvalo smrt najmanje 260 ljudi. Međutim, pokazalo se da su barem neki od čuvara bili vrlo loši pucači, jer su često promašivali metu čak i na kratkim udaljenostima.

Čak su i neki činovnici odbijali naređenja. Godine 1944., kada je Drugi svjetski rat za Njemačku bio prilično izgubljen, Hitler je naredio svom komandantu u Parizu da brani grad pod svaku cijenu bez obzira na civile ili imovinu, i da uništi grad ako odbrana bude nemoguća. Komandant je to odbio i jednostavno se predao savezničkim snagama.

Ili, da vam damo noviji primjer, mirovnu misiju UN-a u Bosni 1990-ih. Nakon raspada Jugoslavije, sukob na Balkanu je eskalirao, uključujući etničko čišćenje, masovna silovanja, genocid i druge ratne zločine. Za deeskalaciju sukoba poslane su mirovne snage UN-a.

E sad, nisam vojni stručnjak, ali meni se čini da političari vole da šalju mirovnjake UN-a, ali sa naredbom da nikoga ne ozlijede, pa čak ni da pucaju, jer bi tako političari izgledali loše. Čini se da se nadaju da će samo postavljanje nekih plavih šljemova u blizini impresionirati ostale frakcije… što obično ne učini. Političari takođe vole da mikroupravljaju svojim trupama. Mnoge druge odbrambene snage bile su bespomoćne, a UN-ovi vojnici zaduženi za zaštitu Srebrenice jedva su sami sebe mogli zaštititi tokom masakra u Srebrenici bez da pucaju. Ipak, oni su do kraja slijedili data im naređenja.

Leopard 2 A5 of the Bundeswehr — Ovdje sam da bi očuvao mir, I ZAISTA TO ŽELIM

Tako nije uradio Ulf Henricsson, švedski komandant švedsko-dansko-norveškog bataljona. Švedski vojnici se uče da je opšti cilj važniji od pravila i naređenja. Stoga je Ericsson ignorisao naredbe od samog početka. Na primjer, odlučio je da ne uzme samo lako oklopna vozila i malokalibarsko oružje, već je donio borbene tenkove Leopard. Kada su njegove snage primile neprijateljsku vatru, jednostavno su uzvratile, bez obzira na pravilo da izbjegnu borbe. Kada mu je naređeno da odstupi, pretvarao se da radio ne radi. Cilj njegove misije je bio da zaštiti civilno stanovništvo, a on je učinio sve što je bilo potrebno da ih zaštiti. Dok su ga kod kuće nazivali “lakim na obaraču”, protivničke snage su brzo naučile da se ne zezaju s njim, a lokalnim civilima je bilo mnogo bolje pod njegovom zaštitom.

Vojnici se nekad MORAJU ne složiti

Zapravo, većina modernih vojski ima zakone da vojnik mora odbiti nezakonito naređenje, a vojnici koji slijede takva naređenja su procesuirani (npr. za masakr u Mỹ Lai). Njemački vojni zakon, na primjer, kaže da vojnik mora odbiti naređenje ako je naređenje nezakonito ili ako krši ljudska prava i dostojanstvo (da, ne želimo biti odgovorni za Treći svjetski rat)

Vojnicima je nekad namjerno data slobodna volja kod odlučivanja

Vojska je također (često, ali ne uvijek) shvatila da mikroupravljanje vojnikom na terenu nije dobro. To odlaže odluke, odluke donosi neko ko je daleko od činjenica, te stvara kulturu nepovjerenja i dovodi do lošijih rezultata (što za vojsku često znači smrt). Kada je Seal Team Six ubio Osamu Bin Ladena, predsjednik Obama i njegov tim su gledali video prijenos uživo. Tehnički, bilo bi lako i rukovodstvu da izdaje naređenja vojnicima u realnom vremenu, ali to nije učinjeno namjerno i vojnici na terenu su sami donosili odluke kako bi postigli cilj misije.

Nisam vojni stručnjak (uprkos velikom iskustvu igranja Metal Gear Solida). Ali generalno, ideja da vođa zna sve odgovore je zabluda. Čak i ideja da vođa zna najbolje obično nije istinita. Naravno, isto važi i za sljedbenike tog vođe. Ako vrijeme dozvoljava, kombinacija različitih pogleda obično daje najbolje rezultate. Stoga, čak i za vojsku, neslaganje, nezavisno razmišljanje, a ponekad čak i neposlušnost su često dobri za ukupne rezultate (iako vojska još uvijek nije sigurna koliko neposlušnosti želi i može prihvatiti). U našem sljedećem postu ću objasniti kako ovaj način rukovođenja funkcioniše u proizvodnji. Sada izađite, omogućite svojim ljudima da sami donose odluke i organizujte svoju industriju!

Autor

Pit.ba Redakcija

View all posts

Vojno liderstvo i neposlušnost

Related Posts

Sretni Lean: Stavljanje ljudi u centar naše transformacije

Povezivanje strategije i izvršenja: Kako svakodnevni menadžment i hoshin kanri djeluju zajedno

Lean komercijalna kuhinja

EU4BusinessRecovery Javni poziv za prijavu interesa u metalnoj i drvnoj industriji - INFO sesija

Inovacija naša nasušna

13 dodataka autu koji će život učiniti laganom vožnjom

Kategorije

Tel. +387 33 846 213
E-mail: info@www.pit.ba
| O nama | Oglašavajte se na PIT.ba