Idemo malo kroz historiju. Digitalizacija poslovanja se poćela dešavati paralelno sa 3. industrijskom revolucijom. Tj. paralaleno sa automatizacijom, robotima. Poslovni i personalni računari su prvo obavljali vrlo sofisticirane radnje, uglavnom proračunske. A onda je nekad oktivena i tzv. eksplozija sastavnica materijala, što je dovelo da alata zvanog MRP (planiranje materijalnih potreba). Polako su se počeli uvoditi praktični „poslovni softveri“ (neki dan je bilo 50 godina od formiranja firme SAP), a oni su se vremenom počeli nazivati ERP sistemi (Enterprise Resource Planning). Standard je postavljen, svaka iole ozbiljna organizacija je morala imati ERP.
Vremenom su nastajale modifikacije ERP sistema za određene djelatnosti ili grane industrije, kao i razna specijalistička rješenja koja pokrivaju određeni aspekt poslovanja. Ovdje navodim samo skraćenice dijela digitalnih poslovnih alata, a više detalja se naravno može pronaći na google-u. Tu imamo MES, APS, WMS, DMS, TMS, CAD/CAM, a imamo i procese podrške informatičke infrastrukture, poput npr. EDI sistema, Interneta (u međuvremenu Interneta Stvari), kao i mreža 1G do 5G. Paralelno s ovim procesom je tekla i „japanska“ 2.1 revolucija, danas poznatija pod nazivom Lean menadžment. Tj. prvo na red dolazi uvođenje efikasnih i kvalitetnih procesa.
Tako smo došli do 4. industrijske revolucije. I pitanja, šta je to novo ona donijela? Odgovor je, gotovo ništa. Osim što želi sve ove sisteme povezati u jednu cjelinu. Jednu platformu. Ali ne samo ove sisteme zasnovane na bazama podataka, nego skupa s njima i sve ostale resusre firme (možda je to tek onda ultimativni ERP, tj. planiranje resursa kompanije). Ti dodatni resursi uključuju objekte, mašine i robote, materijal sve do svakog komada, a na kraju kao šlag na tortu, ljude. A navodno je ključni „gejm čejndžer „ u ovoj priči „Intrnet stvar“, tj. IoT. Narodnim rječnikom, to su senzori povezani sa internetom. Jednostavno je, zar ne?
Pa nije baš tako jednostavno. Svjetski tehnološki giganti poput Siemens-a ili Bosch-a tek u svojim pokaznim tvornicama uspostavljaju cjelovitu Industriju 4.0, a još je nisu do kraja uspostavili. Pa gdje su tu onda obični smrtnici? Čitaj obične kompanije, bilo da su mala i srednja preduzeća ili multinacionalni giganti? Gdje smo tu mi iz Bosne i Hercegovine i regije?
Odgovor na ovo pitanje je teško dati.
Neću ni pokašati, nego ću to prepustiti predavačima i panelistima (slika ispod), koji su vrhunski eksperti iz ove oblasti, na predstojećoj konferenciji Targer Con 4.0 u Neumu.
Ali ću dati svoj kratki osvrt s ciljem bolje pripreme konferencije.
Mi u regiji nismo, u prosjeku, došli ni do 2. industrijske revolucije (Istraživanje Dr. Hadis Bajrić i ekipa sa Mašinskog Fakulteta u Sarajevu), a to potvrđuje i slično istraživanje Univerziteta u Splitu za Hrvatsku. Mi smo dakle tek na nivou standardizacije posla, efikasne podjele rada, uvođenja osnovne organizacije rada (mnoge domaće kompanije nažalost nemaju ni to), a tek ulazimo u fazu masovnije automatizacije. A paralelno s tim treba da idemo i sa „pametnom“ digitalizacijom. tj. industrijom 4.0. Jer niko nas neće čekati, upadaj na voz ili umri. Tržište nas tjera. Kupci. EU regulativa. Pri tome nemamo adekvatne i obučene kadrove, pretrpani smo operativnim poslom i narudžbama, a ni investicijski kapital nije jeftin? Kako to postići?
Tu dolazimo da najstarijeg pitanja na svijetu. Šta je starije, koka ili jaje? Kažu mnogi autori da ako digitaliziraš smeće, dobiješ digitalno smeće. Tj. prvo standardizacija i optimizacija, pa onda digitalizacija. Međutim, šta ako nas digitalizacija može primorati da se standardiziramo? Pa čak i optimiramo? Mnoge domaće kompanije se nesvjesno odlučuju za ovakav red koraka. Kažem nesvjesno, jer nikako nisu svjesne u šta se upuštaju. I dok si rekao pita, propala je impementacija ERP ili nekog drugog sistema koji je koštao stotine hiljada nečega. S druge strane, ima i uspješnih primjera digitalizacije (neke od njih ćemo čuti na konferenciji). Tako da ostaje pitanje, šta je starije?
Ne znam, zaista. Još uvijek.
Jedan od konkretnih odgovora će ponuditi istraživanje stanja digitalizacije BH industrije kojeg Targer upravo provodi i kojeg će prezentirati na konferenciji. A govoreći ovako, po procjeni, stanje je toliko raznovrsno, od toga da imamo kompanije (najčešće one stranog kapitala) koje su već duboko zakoračile u Industriju 4.0, pa sve do onih koje još uvijek nisu izašli iz postavki garažnog načina poslovanja.
Stoga će naša konferencija imati dva ključna fokusa. Jedan je za kompanije koje su se već značajno digitalizirale i žele dodatno povećati svoju konkurentnost. Drugi je za kompanije koje se još pronalaze i kojima predstoji dalek i neizvjestan put u “digitalnu” budućnost. Sve ove kompanije imaju svoje probleme i dileme, a upravo će naša konferencija ponuditi moguće odgovore.
Konferencija je namjenjena menadžerima i ekspertima svih oblasti poslovanja proizvodnih i logističkih kompanija. Dakle, ne samo IT stručnjacima, jer digitalizacija je obaveza svakog u kompaniji, a posebno višeg menadžmenta.
Na konferenciji će se poseban naglasak staviti na teme koje su svojstvene poslovanju proizvodno-logističkih organizacija. Teme kao što su ERP, MRP, APS, MES, WMS, DMS, IoT, ukratko Smart Factory ili Industry 4.0.
Vraćamo se na pitanje, šta je starije? Ne znam. Ali znam da će nam nakon proaktivnog učešća na konferenciji mnoge stvari biti jasnije. Zato, svi putevi vode u Neum.
https://targer.ba/konferencija/
