Prije nešto više od godinu dana sam se počeo baviti mišlju da radim privatno.
Opet.
Sa ljudima koji se bave ovim poslom sam razgovarao, pitao za savjete i smarao ih.
Dobio tonu savjeta.
Dobio tonu povratnih informacija i podrške.
Žena mi kupila laptop, da me i ona pogura.
To je to, ovaj put nema da omane, ima čudo da napravim.
Neka neko javi Simonu Sineku da je slobodan, novi je igrač na tržištu.
I ništa.
Stao.
Što bi mene neko slušao?
Ajd to i nekako, ali što bi mene neko platio?
I koliko bi me platio?
Tu su se pojavila neka nova pitanja, i upalio se moj Imposter sindrom, za koji sam negdje i zaboravio kako je lijepo i kvalitetno formiran u mojoj glavi. Nažalost.
Opet sam se vratio ekipi za savjete, opet ih smarao.
Opet mi baš pomogli, slušali me i savjetovali.
I ništa.
Stao.
A kako će neko znati ko sam ja?
Kako će me naći i prepoznati da sam baš ja taj, za baš tu kompaniju?
Radim ja ovo 10 godina, ali ima sigurno neko na tržištu ko to radi 11 godina.
Sjedi gdje si, ne talasaj.
I ništa.
Stao.
Ipak, u moru mog smaranja nekih dragih ljudi koji su vrlo voljni da mi pomognu, neke stvari su ostale.
Sve sam ih zapisao.
I pravio plan.
Godinu dana.
Kao da je iskrcavanje na Normandiju, a ne osnivanje consultinga.
I krenuo.
Ne, nisam krenuo posao, jeste normalni?!
Krenuo sam pisati na Linkedinu (isto po savjetu, hvala Vedran!)
Za godinu dana mog pisanja i objavljivanja, metrika postoji, i ona je sljedeća:
– 171 077 puta su se moji postovi pojavili na ekranu korisnika LinkedIn-a (bez plaćenih reklama)
– 30 326 različitih ljudi je vidjelo da ja nešto pišem (to je veličina jednog lijepog fudbalskog stadiona)
– 3310 lajkova i komentara (a znamo da se od lajkova živi)
– 780 novih konekcija (dovoljno za napuniti nekih 10 autobusa na sprat)
Dakle, nije da sam opet stao.
Nije opet ništa.
I lijepo je, godi.
I da ne bi stalo na tome, klikni na:
https://www.linkedin.com/company/hr42
Meni znači puno, tebi je sekundica, a možda budemo nekad nešto i radili zajedno.
Hvala i uzdravlje!
